Psiholozi imaju obavezu da deluju u skladu sa javnim interesom i da reaguju na pojave koje ugrožavaju interese i prava građana.
U kriznim periodima ta obaveza i odgovornost su veće. Građani se dugo suočavaju sa egzistencijalnom nesigurnošću i neizvesnošću usled ekonomskih problema, političkih podela, korupcije, devalvacije moralnih i kulturnih vrednosti, urušavanja obrazovanja, dok javni diskurs u medijskom prostoru nastavlja da promoviše i produbljuje mržnju i netoleranciju.
Kontinuirana društvena kriza, pored političkih, ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i drugih posledica, značajno narušava i mentalno zdravlje građana. Problemi su dodatno eskalirali usled prolongirane pandemijske krize, ali i ekološke situacije koja je dostigla zabrinjavajuće razmere direktno ugrožavajući zdravlje ljudi, životinja i prirode u celini. Od početka pandemije, od kada su građani direktno životno ugroženi koronavirusom, način (ne)obaveštavanja o širenju pandemije i njenim posledicama često je bio kontraproduktivan, dodatno uznemirujući stanovništvo, a brojne kontradiktorne izjave i prikrivanje informacija unosili su značajno nepoverenje, što je, između ostalog, pogodovalo i jačanju antivakserskih uticaja. Nespremnost da se preduzmu efikasne preventivne mere i utišavanje glasova struke, koja je popuštala pred politikom i populizmom, doveli su do porasta sindroma sagorevanja među zdravstvenim radnicima, koji su ulagali ogroman napor u borbi s pandemijom, a koji je na ovaj način obesmišljavan.
Povodom alarmantne ekološke situacije ne samo da se ništa ne preduzima već se, naprotiv, situacija pogoršava nastavljanjem postojećih i planiranjem novih ekološki rizičnih projekata, dok se ozbiljna, naučno argumentovana upozorenja stručnjaka i jasno protivljenje građana ignoriše ili poznatim metodama spinovanja čak i osuđuje.
Pored zagađenja životne sredine, mentalno zagađenje ovog prostora dovodi do posebno pogubnih posledica. Ugroženo je pravo građana na istinito i potpuno informisanje, a medijski sadržaji ohrabruju sve vrste društvenih polarizacija koje unose nemir i sukobe. Kada je informisanje uskraćeno ili iskrivljeno, ugrožena je mogućnost formiranja stavova građana, kao i njihovo javno iznošenje. Ukoliko je drugačije mišljenje izneseno, ono se ućutkuje, iskrivljava i diskvalifikuje.
U društvu u kojem se kritičko mišljenje obeshrabruje, obrazovanje obezvređuje, pritiscima zastrašuje, a konformizam ohrabruje, jačaju apatija, beznađe i socijalna anomija. Mnogi građani osećaju stid i poniženje kada o njihovim životima odlučuju osobe čije su stručne, a često i moralne kompetencije – upitnih kvaliteta. Dok opšta neizvesnost, zagađenje i pandemija, izazivaju strepnju i brigu građana, doživljaj odsustva kontrole nad odlukama koje se tiču sopstvenog života i života zajednice proizvodi bespomoćnost, pasivizaciju i depresivnost.
Psihološke studije potvrđuju udvostručeni porast depresivnih tegoba među građanima, a anksioznost i stres imaju pandemijski karakter. Mi, psiholozi se u praksi usmeravamo na pojedince i porodice, nastojeći da im pomognemo da unaprede sopstveni život, reše lične probleme ili se uspešnije adaptiraju na zahteve društva. Mislim da je tu, u reči “adaptacija”, i zamka za našu stuku. Kada su individualni problemi u pitanju, pružanje pomoći i podrške jedan je od osnovnih zadataka naše profesije. Međutim, ako imate “pandemiju” mentalnih tegoba, a sva istraživanja to potvrđuju, ne možete da prebacujete teret odgovornosti na ličnu vulnerabilnost pojedinca. To je i potencijalno štetno. Navešću kao primer rezultate istraživanja koje smo sproveli među zdravstvenim radnicima u saradnji sa organizacijom “Koraci”. Pokazalo se da je 46,8 odsto učesnika imalo visok ili umeren nivo simptoma depresije; 60,6 odsto prijavilo je visok ili umeren nivo anksioznosti, dok je 62,2 odsto njih iskusilo visok ili umeren nivo stresa. Možemo li to pripisati ličnoj odgovornosti i ranjivosti? Treba li da radimo na “adaptaciji” na takve okolnosti ili na promeni okolnosti, odnosno uslova koji tome doprinose? Svakako ne možemo da sprečimo zemljotres, poplavu ili pandemiju, ali možemo i moramo da utičemo na ono što zavisi od ljudi. Isto važi i za stanje u društvu.
Potrebe i ljudska prava građana ugroženi su ličnim interesima onih koji su na vlasti i koji čine sve da “hipnotišu” građane da realnost ne vide svojim očima već kroz “naočari ružičaste televizije” ili “vesele” sadržaje Happy televizije, po principu da se narodu da “hleba i igara”. Nažalost, ne ostaje se na tome. Pored hleba, ljudi žive i od vode i vazduha, od čijeg zagađenja sve više ljudi trpi ozbiljne posledice po život i zdravlje. Pored jeftine zabave koja otupljuje um primitivnim sadržajima, za šta je i kič blaga reč, šalju se izrazito agresivne poruke. Oni koji ne pristaju da budu žrtve predstavljeni su kao krivci, pripisuju im se reči koje nisu rekli i dela koja nisu počinili. Širi se mržnja prema svima koji nastoje da vide stvarnost, prema onima koji se ne bave estradnim skandalima nego se fokusiraju na ozbiljne afere; prema svima koji se nisu dali “adaptirati”. Zato mislim da je reč “adaptacija” opasna jer se ne treba adaptirati na ono što se mora promeniti ako želimo da povratimo ljudsko dostojanstvo.
Ako doživljavate da ste potencijalno ugroženi i istovremeno bespomoćni da utičete na spoljne okolnosti, onda je konformizam prirodna, zaštitna reakcija pojedinca. To je važno razumeti, a ne olako osuditi. Kada vlast deluje pomoću “štapa i šargarepe”, to samo znači da tretira svoje građane kao magarce. Ja verujem da ljudi polako uviđaju da im ne pristaju “magareće uši”. Pored osnovnih potreba, čovek se rukovodi i vrednostima koje mu u teškim trenucima, kada su druge osnovne potrebe ugrožene, pružaju pravac i smisao delovanja, kada su u stanju da izađu iz “zone komfora” i zauzmu se za vrednosti vredne življenja.
Nije lako i jednostavno povratiti doživljaj kontrole nad sopstvenim životom i preuzeti odgovornost za odbranu svojih prava. Posle decenijama utvrđivane “naučene bespomoćnosti” nije lako ni poverovati da je to moguće. Zato su nam neophodni solidarnost i tolerancija. Slobodno izražavanje mišljenja i aktivno delovanje protiv društvene nepravde, poštujući međusobne razlike i ne ugrožavajući tuđu bezbednost, predstavlja način da povratimo dostojanstvo i veru u ljudske vrednosti, da se izborimo sa beznađem, strahom i bespomoćnošću. Moj utisak je da se nazire svetlost i da zrak nade počinje da obasjava sve više ljudi.
BIOGRAFIJA
Tamara Džamonja Ignjatović je redovna profesorka na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Na osnovnim studijama drži predmet Psihologije mentalnog zdravlja. Autorka je više od 70 samostalnih i kolektivnih radova, dvadesetak monografija i autorka ili učesnica više od 20 projekata. Pre nekoliko sedmica izabrana je za predsednicu Društva psihologa Srbije.
Нема коментара:
Постави коментар