недеља, 17. април 2016.

Šta bi Vučić danas radio da nije bilo mene

I dalje se Vučić i ja nalazimo na dva različita pola, samo što je nekada to bilo određeno dihotomijom proevropske i nacionalističke opcije, a danas je to razlika između onih koji imaju znanje i kapacitet da realizuju tu politiku i onih koji se za nju samo deklarativno zalažu, a u realnosti samo unazađuju Srbiju. Dakle, danas se razlika ne bazira na pitanju „kuda", nego na pitanju „kako", ocenio je u intervjuu za Nedeljnik Boris Tadić, lider Socijaldemokratske stranke
Boris Tadić tvrdi da nije razočaran čovek, na protiv. Mada gripozan, ostavlja utisak da je ponovo spreman za oštru političku bitku. Jedini cilj lidera Socijaldemokratske stranke, koja na izbore izlazi u koaliciji sa LDP-om i LSV-om, jeste smena nesposobne vlasti koja, kako kaže, unazađuje Srbiju. Šta Tadića danas razlikuje od Vučića ako vode istu proevropsku politiku? Koje nove stvari može da ponudi? Gde je Srbija danas u regionalnoj politici? Ili zašto još nije odlučio da li će se kandidovati za predsednika Srbije? Boris Tadić u intervjuu za Nedeljnik.
Šta je to što na ovim izborima može da ponudi Boris Tadić, a što već nije ponudio?
Pre svega, jedinstveno iskustvo na političkoj sceni Srbije. To iskustvo se odnosi svakako i na iskustvo grešaka, ali i rešenja koja smo uspešno primenjivali do 2012. godine. Pored toga, stranka koju sam formirao je platforma novih, politički neokaljanih stručnih ljudi koji imaju praktična rešenja za najveće probleme našeg društva i donose u srpsku politiku neophodnu svežu energiju. Taj spoj iskustva i nove energije ne nudi ni jedna druga stranka u Srbiji.
Srpska napredna stranka je pre uzela vašu politiku, posebno prema EU. Da li zato vlada konfuzija na građanskom polu? I šta je ta nova politika koju može da ponudi vaša opcija?
Nije cilj imati po svaku cenu novu politiku, već biti uspešan u sprovođenju prave politike. U suprotnom, trebalo bi sada da mi preuzmemo njihovu staru politiku da bismo po svaku cenu imali drugačiju politiku? I dalje se mi nalazimo na dva različita pola, samo što je nekada to bilo određeno dihotomijom proevropske i nacionalističke opcije, a danas je to razlika između onih koji imaju znanje i kapacitet da realizuju tu politiku i onih koji se za nju samo deklarativno zalažu, a u realnosti samo unazađuju Srbiju. Dakle, danas se razlika ne bazira na pitanju „kuda", nego na pitanju „kako".
Čini se da i dalje niste uspeli do kraja da ubedite javnost da nećete sarađivati s Vučićem, iako se iz vaših sve oštrijih stavova to može zaključiti. Kako je nastala ta tema? I da li verujete svom koalicionom partneru da vas on neće izdati?
Ta tema je nastala u svrhu diskreditovanja našeg opozicionog karaktera iz očiglednog straha vlasti. Međutim, ta tema i dalje živi, jer mediji nastavljaju da postavljaju pitanje na koje godinama uvek dobijaju isti odgovor - ne, nećemo ući u Vučićevu vladu. Podsećam da je SDS jedina stranka koja je pozvana da uđe u tu vladu, a koja je to odbila, tako da smo mi poslednja partija kojoj bi trebalo postavljati to pitanje. Upravo je to razlog zašto se i postavlja, da bi se pred javnošću zamaglio naš nedvosmislen opozicioni karakter. Dakle, to za nas nije pitanje, jer je odgovor uvek isti i jasan. Ali očigledno mediji, nastavljajući da postavljaju ovo pitanje, žele da stvore utisak da odgovor jeste upitan. Verujemo koalicionom partneru, jer je cilj smenjivanja nesposobne vlasti upravo tačka oko koje smo se udružili. Pitanje „izdaje" koje postavljate je apsurdno, jer i kada bi se desilo tako nešto, naš koalicioni partner ne bi izdao nas, već svoju politiku.
Prošli put je ipak bilo mogućnosti da uđete u Vučićev kabinet. Vaš uslov je da unutra ne bude Dačić. Kako bi izgledala Srbija da ste ušli umesto Dačića?
Pozvani smo na razgovore o formiranju vlade, ali nam je od početka bilo jasno da ne želimo da budemo deo te vlade. Neučešće Dačića u vladi nije bio za SDS poseban preduslov, niti je to razlog zašto nismo prihvatili poziv da uđemo u vladu. Razlog su pre svega bila koncepcijska i vrednosna razmimoilaženja, a Dačić je bio samo jedan od odraza toga. Niko ne može očekivati naše učešće u vladi koja fingira državni udar i plaši građane zarad podizanja vlastite popularnosti. Ili u vladi koja sama podigne budžetski deficit do neba u prvim godinama svog mandata, pa ga spusti do održivog nivoa samohvaleći se takođe onda i tim do neba. A posebno ne u vladi koja nakon četiri godine svog mandata i dalje huškački optužuje bivšu vladu za sve nedaće građana, prisvajajući pritom njena infrastrukturna i druga ostvarenja u nedostatku svojih. To je makijavelistička politika gde nama nema mesta, to je stil koji je nama stran.
A s kim biste danas radije pravili koaliciju? Sa Dverima ili sa Vučićem?
Ne bih pravio koaliciju ni sa Vučićem ni sa Dverima. Zadržao bih se na svojim koalicionim partnerima, jer naša koalicija nije nastala kao proizvod nužnosti ili biranja manjeg zla, već na osnovu okupljanja oko zajedničkog cilja bez kompromisa. Taj cilj je smena nesposobne vlasti koja unazađuje Srbiju.
Kako vama izgleda ta kombinacija koju vlast protura da će se formirati koalicija svih protiv Vučića? Da li biste je podržali?
Plasiranje takve teze vidim kao potrebu Vučića da u javnosti stvori sliku da je on sam jedini pravednik protiv svih, koja ima cilj ne samo da dograđuje politiku kulta ličnosti već i da mobiliše birače pred izbore. I inače sve vreme koristi veštačku patetiku u svrhu izazivanja neke empatije kod birača. Pa tako ili slušamo neistine o ekonomskom uspehu, ili premijer traži sažaljenje od građa na jer rano ustaje a kasno leže ili jer je on sam protiv svih. Zamislite koliko je to apsurd kada to govori čovek koji ima apsolutnu vlast u zemlji i koliko je to vređanje zdravog razuma. Uostalom, koliko je neukusno kada se premijer koji je odgovoran za loš život građana, njima koji preživljavaju od prvog do prvog u mesecu, žali na neke svoje nedaće. Građane ne zanima dakle koliko premijer sati dnevno radi, već kakav je efekat njegovog rada na njihov životni standard i atmosferu u društvu.
Da li je vaš najveći problem u politici to što izgledate kao razočaran čovek?
Nemojte da trošimo medijski prostor na besmislene priče o mojoj navodnoj razočaranosti. Poznajem ljude i istoriju dovoljno dobro da bi bilo šta u politici moglo da me razočara i naravno da nisam razočaran čovek. Potpuno je druga stvar da li biste se vi na mom mestu eventualno razočarali, pa to osećanje projektujete na mene. To je inače sveprisutan mehanizam u ponašanju, koji kao psiholog razumem, ali to kako ja vama izgledam isključivo je lična impresija na osnovu koje postavljate pitanje kao da je objektivna istina.
Vučiću najviše zamerate na potpunoj medijskoj blokadi, dok opet svi kažu da je to nastalo u vašoj vladavini, kada su Đilas i Šaper praktično kontrolisali oglašavanje u Srbiji? Koja je razlika između medija u vašoj vladavini i Vučićevoj?
Pre svega, to ne kažu svi, nego prorežimski mediji. Drugo, opozicija je tada imala vlasništvo nad pojedinim medijima, kao što je Pravda, ili očitu uređivačku bliskost u tabloidima poput Informera. Treće, sve druge novine su imale dominantno kritički stav prema tadašnjoj vladi, a na elektronskim medijima su postojale debatne emisije na kojima je opozicija uvek imala predstavnike. Četvrto, poslednji put sam imao priliku da se obratim građanima Srbije preko RTS-a pre skoro godinu dana, a to nije moglo da se desi mojoj tadašnjoj opoziciji. U vreme našeg mandata Srbija je po svim međunarodnim izveštajima bila na daleko višem mestu po slobodi medija i nije postojala atmosfera medijskog linča. Tokom mog manda ta nije bilo zamislivo da se organizuju višečasovne specijalne emisije „Rušenje Tadića - poslednji čin" ili da se ukidaju najgledanije političke emisije. Imali smo problema sa medijima i tabloidima nasleđenim iz vremena pre mog mandata, ali to nije uporedivo sa ovom situacijom.
A da li znate da je Dženifer Braš svojevremeno zamolila Đilasa da se prošetaju, a onda mu rekla da kupi novine koje podržavaju opoziciju? I zar nije bilo ne prirodno da tada opozicija može da se pojavi samo u Pravdi?
Pa taj isti Đilas je bio suvlasnik u listu Pres, zajedno sa Miškovićem, Vučićevićem i drugima, koji je imao kritičkiji odnos prema mojoj politici nego prema tadašnjim oponentima. Odgovor je apsurdan, ali istinit - Đilas je dakle mogao da joj pokaže i novine na koje je imao direktni uticaj. Mi dakle ne da nismo gušili opoziciju u medijima, već smo često i sami sebi bili opozicija.
Demokratsku stranku ste sami nazvali nacionalnom institucijom. Šta je danas DS?
Nažalost, nije više nacionalna institucija. Ali jeste opoziciona stranka, a naša meta je isključivo vlast koja mora biti smenjena, pa ne bih kritički govorio o drugim opozicionim strankama.
Ako je sad bilo bolje da idete u jednoj koloni sa DS-om, zašto je pre dve godine kad ste napustili DS bilo bolje da idete u dve?
Tada je DS strahovitom brzinom gubila glasove i sa 22 odsto na izborima kada sam nosio listu, pala na jednocifren rezultat kada je došlo novo rukovodstvo i bila na ivici cenzusa. Taj trend je bilo neophodno preseći da bi se sačuvao demokratski potencijal društva, i to smo i uradili. Sada je po mojoj proceni ponovo bilo vreme da se kumulira snaga tradicionalnih građanskih i proevropskih stranaka formiranjem jedne liste. Rezultati jasno govore da svojim izlaskom iz DS-a nisam oslabio njihov rezultat, jer je on oslabljen davno pre mog izlaska, već omogućio opciju za glasanje onim ljudima koji ne bi glasali za takav DS. Danas smatram da bismo jednom kolonom aktivirali veći broj birača i prosto spojili glasove na jednom mestu, odnosno formirali jednu jaku opciju, umesto dve sla bije. I u jednom i u drugom slučaju, dakle, cilj mi je bio povećanje izlaznosti birača koji ne glasaju za ovu vladajuću koaliciju.
Da li je to vaša najveća politička greška, iz ove perspektive?
To nije bila greška, već nažalost nužan korak. Uostalom, da nisam to učinio, mi bismo danas u parlamentu imali samo jednu opozicionu opciju, koja na izborima ne bi ostvarila bolji rezultat nego što jeste, dakle u parlamentu bi danas bilo upola manje opozicionih poslanika. Samo podržavaoci Vučića mogu smatrati da bi to bilo bolje.
Gde je danas građanska opcija u Srbiji ako desničar Boško Obradović tvrdi u intervjuu za Nedeljnik da bi Đinđić danas podržavao Dveri?
Izjava da bi Đinđić danas podržao Dveri je jedna od većih besmislica koju sam čuo. Pozicija građanske opcije svakako nije uslovljena izjavama predsednika jedne anahrone pseudoreligijske stranke. A zloupotreba Đinđića u svrhu pojačavanja značaja nekih besmislica je neukusna. Dokaz tome je i da vi mene pitate za Obradovićevu izjavu.
A gde su srpski intelektualci? Da li osećate odgovornost zbog njihove apstinencije i toga što često kažu da ste ih vi razočarali, jer od Vučića nisu ni očekiva li drugačije?
Angažovani intelektualci od kada je sveta i veka imaju svoju misiju u društvu nezavisno od vlasti, a posebno ako ih ona razočara, tako da je argument o njihovom povlačenju usled razočaranja mojom vlašću logički potpuno neodrživ i u suprotnosti sa ulogom angažovanih intelektualaca u društvu. Moj otac je takođe bio angažovani intelektualac koji je u svojoj mladosti pripadao partizanskom pokretu, ali je, razočaran deformacijama ideje socijalne pravde tokom titoističkog režima, ipak ušao u sukob sa najvećim moćnicima tog vremena i nije ga razočaranje u tadašnju vlast nateralo u povlačenje kakvo da nas imamo među intelektualnom elitom. Dakle, ne radi se o povlačenju intelektualne elite zbog razočaranja, već zbog konformizma i komoditeta koji im omogućava ula givanje vlasti.
Ako je vaša najveća politička zaostavština regionalna stabilnost, kako danas gledate kada je Vučić omalovažava tvrdeći kako ste te regionalne veze gradili razmenjujući diskove sa Ivom Josipovićem?
Niko nije postao veći omalovažavajući drugog. Ne sećam se da smo razmenjivali diskove, ali čak i da jesmo, i to je bolje od današnje razmene pretnji strateškim raketnim naoružanjem. Tragično bi bilo za budućnost ove zemlje i regiona ukoliko bi Vučić, Nikolić i Dačić zaboravili da smo Josipović i ja uputili međusobne reči izvinjenja za zločine počinjene u vreme upravo njihove vlasti devedesetih godina. Namera predstavnika sadašnje vlasti u Srbiji da se lično promene potpuno se potire njihovom mnogo većom spremnošću da zaborave kakvu su politiku kreirali tih devedesetih godina i koliko su zla iza sebe ostavili. To je posebno zanimljivo kada danas za sve sopstvene neuspehe optužuju zaostavštinu našeg mandata. Tragikomično je kada oni ili njihovi sledbenici danas nama drže lekciju o pomirenju i rešavanju konflikata na Balkanu, a sramno je kada pojedini plaćenički politički analitičari ili predstavnici režimskih medija pokušavaju tu odvratnu i opasnu laž da promovišu kao istinu pred javnošću. Takvim lažima nije svrha samo obmana građana i priprema za parlamentarne izbore već i nešto mnogo opasnije, a to je priprema novog sukoba na Balkanu u nekoj budućnosti.
A kako gledate na odlične odnose koje ova vlast ima sa crnogorskim vlastima? I kako ste vi kao neko ko je poreklom iz Crne Gore dozvolili da u vaše vreme oni dođu do granice netrpeljivosti?
Prvo, obaveza medija je da iznose istinu, a ona je da je Nikolić pre samo nekoliko meseci izneo direktne uvrede na račun nesamostalnosti crnogorske spoljne politike povodom priključenja NATO-u i time proizveo diplomatski skandal, koji nije bilo moguće ni zamisliti u našem vremenu. Dakle, neistina je da ova vlast ima odlične od nose sa crnogorskim vlastima.
Samo su dve principijelne tačke sporenja između Srbije i Crne Gore postojale u mom mandatu, a vi to kvalifikuje te kao opštu netrpeljivost, što je potpuna neistina. Srbija se nije slagala sa puštanjem na slobodu dvojice osumnjičenih za međunarodni šverc narkotika, i drugo - zalaga li smo se za garancije prava građana Crne Gore koji se deklarišu da govore srpskim jezikom, što je naša ustavna i međunarodnopravna obaveza. Nadam se da ne mislite da je činjenica da je moj pokojni otac rođen u Crnoj Gori trebalo da me liši obaveze da se borim za ovakve principe. Bilo bi katastrofalno ukoliko bismo za nekoliko godina zaključili da je takozvano poboljšanje odnosa između Srbije i Crne Gore u mandatu ove vlade zasnovano baš na kršenju principa koje sam pomenuo. Uostalom, u čemu se ogleda poboljšanje srpsko-crnogorskih odnosa u okolnostima kada nije rešeno nijedno sporno pitanje između dve države i kada u mandatu ove vlade Crna Gora glasa za članstvo Kosova u Unesku. Poboljšanje ličnih prijateljskih odnosa Vučića i Đukanovića očigledno nije nikakva garan cija za rešavanje bilateralnih sporova i ne treba ga mešati sa poboljšanjem odnosa dveju država.
Kako komentarišete presudu Haškog tribunala o Radovanu Ka radžiću? Vaša vlast je isporučila i Karadžića i Mladića. Kako se da nas osećate zbog toga?
Kao čovek koji je poštovao zakon svoje zemlje i međunarodno pravo. Međutim, daleko je bitnije od toga osvrtanje na činjenicu da je premijer u emisiji pre nekoliko dana na pitanje da li bi on izručio Karadžića i Mladića, da ja to već pre njega nisam učinio, odgovorio da nema odgovor na to pitanje i da ne zna „šta bi bilo kad bi bilo". S obzirom na to da je od ispunjavanja obaveza prema Haškom tribunalu zavisila i evropska bu dućnost Srbije, iz njegovog odgovora se jasno vidi njegova neodlučnost u pogledu strateške orijentacije Srbije prema EU, odnosno neiskrenost njegove deklarativne politike. Vučić je preuzeo od nas evropsku politiku onda kada je video da smo uspeli da izdejstvujemo pobedu te politike, uprkos njegovim naporima da Srbiju gurne nazad u devedesete bivaju ći našom najoštrijom opozicijom. A koju bi to politiku preuzeo Vučić od nas da nismo ispunili obaveze prema Haškom tribunalu? Vučić pokušava u kampanji da proda biračima istovremeno evropsku politiku, ali i da ne iskaže svoj stav po pitanju hapšenja Karadžića i Mladića.
Kako biste glasali na referendumu za ulazak Srbije u NATO?
Srbija ima dve opcije - neutralnost austrijskog tipa ili punopravno članstvo. Sve ostalo su obmane.
Imali ste odlične odnose i sa Ruskom Federacijom. Uostalom, Putin je prilikom prvog susreta s Nikolićem tražio da vam prenese njegove pozdrave. Zašto se stiče utisak da ste razočarali i zvanični Kremlj?
I danas imam dobre odnose sa predstavnicima Ruske Federacije. Ne razumem na osnovu čega se stiče utisak da sam ja razočarao zvanični Kremlj i ne znam tačno o čemu govorite. Međutim, siguran sam da opet postavljate pitanje na osnovu neke lične impresije koja nema ni kakvu potvrdu u činjenicama ili iz javama predstavnika Rusije. Upravo tako se medijski stvaraju pogrešni utisci u javnosti. Uostalom, kao predsednik Srbije nisam imao cilj da oduševljavam ili razočaravam čelnike drugih država, već sam se uvek borio za interese građana Srbije i svo je zemlje. Svim predstavnicima velikih sila sam uvek govorio jasno šta je za Srbiju prihvatljivo, a šta ne, nezavisno do političke cene koju ću platiti dajući odgovore koji su bili isključivo u interesu Srbije, a ne mog ličnog rejtinga.
Zašto na izbornu listu niste pozvali Mirka Cvetkovića, čoveka kome ste dali da četiri godine bude premijer ove zemlje?
Mirko Cvetković nikada nije pokazivao poslaničke ambicije, a i trenutno je zauzet angažovanjem u ozbiljnim međunarodnim ekonomskim institucijama. Budući da ne verujem da će iko iz ove vlade imati takvoan gažovanje u budućnosti, i to je potvrda da je ova vlada daleko nekompetentnija.
Šta prvo pomislite kada prođete pored zgrade Predsedništva na Andrićevom vencu? Jeste li prelomili da pokušate da se vratite na čelo države?
Ne vezujem se za zgrade. Još nije vreme za odluku o predsedničkim iz borima.
Da li biste za Nedeljnik prognozirali rezultate izbora za sve liste?
Ne bavim se prognozama, samo radim na tome da promenimo ovu vlast.

http://www.nedeljnik.rs/izbori-2016/portalnews/boris-tadic-sta-bi-vucic-danas-radio-da-nije-bilo-mene/

Нема коментара: