Novi Sad, Beograd - Iako bi trebalo da pomogne razvoju slobodnog tržišta, sistem javnih nabavki u velikom broju slučajeva pospešuje nešto sasvim drugo - korupciju, nelojalnu konkurenciju i budžetske gubitke. Nije to tako samo u Srbiji: smatra se da u razvijenim državama čak petina poslova sklopljenih putem tendera, tj. javnih nabavki, nije realizovana prema pravilima.
Ministarstva, državne ustanove, preduzeća i javni fondovi u našoj zemlji godišnje zaključe više od 80 hiljada ugovora čija se vrednost procenjuje na 300 milijardi dinara (dve i po milijarde evra). Neki od ponuđača, naravno, ispunjavaju sve uslove i sasvim zasluženo dobijaju poslove. Nekima, međutim, to polazi za rukom zahvaljujući vezama, podmićivanju i "nameštenim" tenderima.
Teško je utvrditi koliki procenat od pomenutih 300 milijardi tako ode u pogrešne džepove, ali činjenica je da skoro svaka veća afera u poslednjih nekoliko godina ima veze sa zloupotrebama u procesu javnih nabavki. Osim toga, nedostaci u zakonima i pravilnicima kojima se regulišu javne nabavke, dovele su do prilično bizarnih situacija.
Primera radi, pošto je Vlada Srbije, u okviru naširoko reklamiranih mera štednje, javnim preduzećima smanjila dozvoljene troškove reprezentacije za čak 60 odsto, ova su se dosetila kako da tu zabranu prenebregnu. Umesto da, kao do sada, traže dozvolu Vlade za ono što će potrošiti u restoranima i servirati dragim gostima, javna preduzeća jednostavno raspisuju tendere i putem javnih nabavki dolaze do najpovoljnijih kafedžija, ali i do kulena "za seckanje", kolača, kafe, šećera, viskija itd. Za tako nešto im, naime, dozvola Vlade uopšte nije potrebna.
S druge strane, baš putem tendera donedavno su posao dobijali i glumci, dirigenti, reditelji, konzervatori angažovani u institucijama kulture. Čak su i pisci - kako bi bili isplaćeni za sopstvene knjige - formalno morali da prođu kroz sistem javnih nabavki. Ovakva praksa odnedavno ipak više ne važi: izmene i dopune zakona kojim su ti i slični propusti ispravljeni, usvojene su početkom ove godine, a stupile su na snagu u avgustu.
Zakonske izmene i druge reforme u oblasti javnih nabavki samo su deo procesa kroz koji će Srbija morati da prođe u okviru priključenja EU, a obuhvaćene su pregovaračkim poglavljem 5.
Pravne tekovine Unije o javnim nabavkama bazirane su na opštim načelima: većoj transparentnosti, ravnopravnom tretmanu učesnika, slobodnoj konkurenciji i nediskriminaciji ponuđača. Takođe, različitim dokumentima uređeno je i pitanje elektronskih nabavki (elektronske aukcije, npr.), pitanje koncesija i partnerstva javnog i privatnog sektora, a uvedena je obaveza poštovanja socijalnih i ekoloških kriterijuma - prednost na tenderima bi, zahvaljujući tome, trebalo da imaju oni ponuđači koji vode računa o zaštiti prirodne sredine ili o socijalnim potrebama svog okruženja.
Ovim propisima predviđeno je i povećanje dostupnosti javnih nabavki za mala i srednja preduzeća, kao i "otvorenost granica". Kad i ako Srbija uđe u EU, srpskim preduzećima bilo bi omogućeno da učestvuju u javnim nabavkama u zemljama Unije pod istim uslovima koji se primenjuju i na druga preduzeća.
Inače, javne nabavke i u Evropi važe za komplikovanu oblast u kojoj se još uvek nije došlo do najefikasnijih rešenja - korupcija nije iskorenjena, a novih pravila i propisa sve je više. Države u kojima je pre pristupanja EU vladao kakav - takav red, zbog toga su ostvarile "korak unazad".
Srbija, nažalost, nije takva država: haos koji vlada u domenu javnih nabavki i cena koju zbog toga plaća svaki poreski obveznik, više su nego dovoljni razlozi za usvajanje novih zakona i regulativa. Čak i evropski, kojima mnogi nisu zadovoljni, u našem bi slučaju bili dugo očekivani napredak.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.
http://www.rtv.rs/sr_lat/drustvo/poglavlje-5-nabavke-i-namestaljke_637591.html
Teško je utvrditi koliki procenat od pomenutih 300 milijardi tako ode u pogrešne džepove, ali činjenica je da skoro svaka veća afera u poslednjih nekoliko godina ima veze sa zloupotrebama u procesu javnih nabavki. Osim toga, nedostaci u zakonima i pravilnicima kojima se regulišu javne nabavke, dovele su do prilično bizarnih situacija.
Primera radi, pošto je Vlada Srbije, u okviru naširoko reklamiranih mera štednje, javnim preduzećima smanjila dozvoljene troškove reprezentacije za čak 60 odsto, ova su se dosetila kako da tu zabranu prenebregnu. Umesto da, kao do sada, traže dozvolu Vlade za ono što će potrošiti u restoranima i servirati dragim gostima, javna preduzeća jednostavno raspisuju tendere i putem javnih nabavki dolaze do najpovoljnijih kafedžija, ali i do kulena "za seckanje", kolača, kafe, šećera, viskija itd. Za tako nešto im, naime, dozvola Vlade uopšte nije potrebna.
S druge strane, baš putem tendera donedavno su posao dobijali i glumci, dirigenti, reditelji, konzervatori angažovani u institucijama kulture. Čak su i pisci - kako bi bili isplaćeni za sopstvene knjige - formalno morali da prođu kroz sistem javnih nabavki. Ovakva praksa odnedavno ipak više ne važi: izmene i dopune zakona kojim su ti i slični propusti ispravljeni, usvojene su početkom ove godine, a stupile su na snagu u avgustu.
Zakonske izmene i druge reforme u oblasti javnih nabavki samo su deo procesa kroz koji će Srbija morati da prođe u okviru priključenja EU, a obuhvaćene su pregovaračkim poglavljem 5.
Pravne tekovine Unije o javnim nabavkama bazirane su na opštim načelima: većoj transparentnosti, ravnopravnom tretmanu učesnika, slobodnoj konkurenciji i nediskriminaciji ponuđača. Takođe, različitim dokumentima uređeno je i pitanje elektronskih nabavki (elektronske aukcije, npr.), pitanje koncesija i partnerstva javnog i privatnog sektora, a uvedena je obaveza poštovanja socijalnih i ekoloških kriterijuma - prednost na tenderima bi, zahvaljujući tome, trebalo da imaju oni ponuđači koji vode računa o zaštiti prirodne sredine ili o socijalnim potrebama svog okruženja.
Ovim propisima predviđeno je i povećanje dostupnosti javnih nabavki za mala i srednja preduzeća, kao i "otvorenost granica". Kad i ako Srbija uđe u EU, srpskim preduzećima bilo bi omogućeno da učestvuju u javnim nabavkama u zemljama Unije pod istim uslovima koji se primenjuju i na druga preduzeća.
Inače, javne nabavke i u Evropi važe za komplikovanu oblast u kojoj se još uvek nije došlo do najefikasnijih rešenja - korupcija nije iskorenjena, a novih pravila i propisa sve je više. Države u kojima je pre pristupanja EU vladao kakav - takav red, zbog toga su ostvarile "korak unazad".
Srbija, nažalost, nije takva država: haos koji vlada u domenu javnih nabavki i cena koju zbog toga plaća svaki poreski obveznik, više su nego dovoljni razlozi za usvajanje novih zakona i regulativa. Čak i evropski, kojima mnogi nisu zadovoljni, u našem bi slučaju bili dugo očekivani napredak.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.
http://www.rtv.rs/sr_lat/drustvo/poglavlje-5-nabavke-i-namestaljke_637591.html
Нема коментара:
Постави коментар