Zanimljivo je koliko je uvreženo shvatanje da su zemlje koje uvoze gas i naftu zavisne od Rusije, pa se veruje da to toj zemlji daje veliku moć u međunarodnim odnosima. Šta ako, retorički se pita, Rusija zavrne slavinu? Šta, zaista? Uzmimo dve zemlje od kojih jedna izvozi samo jedan proizvod, recimo upravo taj gas ili tu naftu, i drugu zemlju koja plaća uvoz raznovrsnim industrijskim proizvodima. Tu je, naravno, i ostali svet. Koja zemlja trpi veću zavisnost? Nije nevažno šta sve te zemlje proizvode mimo toga,
za domaću upotrebu takoreći. Neka su to usluge ili roba koju nije moguće izvoziti usled visokih troškova transporta. Pojednostavljeno govoreći, imamo zemlju koja proizvodi i izvozi gas i naftu i zemlju koja izvozi industrijske proizvode. Ostatak sveta proizvodi, recimo, hranu i nju i izvozi. Pored toga, tu su i usluge. Ko ima veću moć uticanja na druge ili, drukčije rečeno, ko može druge više da ucenjuje?
Obično se misli da je to onaj koji može da isključi struju i grejanje, štaviše može da zaustavi sve ako odluči da ne izvozi energiju ili, zapravo, njene izvore. Uzmimo, konkretnosti radi, primer Ukrajine i pretpostavimo da ruski izvoz gasa ide upravo preko Ukrajine, ne samo u tu zemlju, već i u ostatak Evrope, uopšte na veliko tržište. Ko je zavisniji od koga, Rusija od Ukrajine ili obratno? Uzmimo, još, da sve što Rusija uvozi ide preko Ukrajine, recimo zato što se tako ostatku sveta isplati. Jasno je da postoji međuzavisnost, ali čija je zavisnost veća?
Uzmimo da Rusija odluči da ne uvozi neki industrijski proizvod ili hranu, koliko će to pogoditi Ukrajinu ili ostatak sveta? Zavisi od toga koliko je širok raspon izvozne robe. Ako je veliki, uticaj gubitka tržišta za jedan od izvoznih proizvoda ne bi trebalo da ima previše veliki uticaj na ukupnu privredu. Drukčije stoji stvar sa zemljom koja izvozi jedan ili mali broj proizvoda. Eventualna promena tražnje za tim proizvodom ima značajne posledice po izvoz, pa onda i po sposobnost da se finansiraju i uvoz i kupovina domaćih proizvoda. Uz to, eventualno povećanje potrebe za zaradom, recimo da bi se popunio budžet, zahteva da se poveća i ponuda te jedne izvozne robe, što u normalnim okolnostima podrazumeva smanjenje njene cene. U obratnom slučaju, eventualna povećana ponuda izvozne robe ne mora da ima značajniji uticaj na njenu cenu, jer je reč o malim količinama, a verovatno će biti dostupne i mnoge zamene.
U normalnim okolnostima, što znači da nema nekih posebnih razloga da se prekidaju trgovački tokovi, zavisnost Rusije je veća od Ukrajine nego obratno ili, drukčije rečeno, eventualni prekid izvoza gasa i nafte imao bi veće efekte na rusku privredu nego što bi, recimo, to bio pad kupovine ukrajinskih proizvoda, bilo da je reč o industrijskoj ili o poljoprivrednoj robi.
To je, u stvari, i najveći problem, politički više nego privredni u Evropi. Zavisnost Rusije od izvoza samo malog broja proizvoda čini da je ona izložena većem riziku, jer od prihoda od njihovog izvoza zavisi i javna i privatna potrošnja. Naravno, i mogućnost uvoza, što je značajan dodatni udarac na blagostanje, jer alternativne domaće proizvodnje nema. Nasuprot tome, Ukrajina zaista proizvodi malo, iz mnogobrojnih razloga, ali u meri u kojoj ona proizvodi izvoznu industrijsku i poljoprivrednu robu, stabilnost njenog izvoza je veća, bar dok su prilike uobičajene.
I sada, tu je taj problem ruske velike zavisnosti od malog broja proizvoda za izvoz i sa tim povezane potrebe da na kretanja na tržištu tom robom utiče, što je izazov da se potegne za instrumentima moći. Kada bi to bila mala zemlja, sva je prilika da bi, recimo kao Norveška, gledala da se osigura od tržišnih rizika. To ne mora da bude najjednostavnija stvar na svetu, ali je bar problem jasno definisan i nije potrebno tragati za nekim posebnim merama, za nekim izvorom moći kojom bi se obezbedile povoljne prilike na tržištu.
U slučaju velike zemlja kao što je Rusija, koja je takođe veoma zavisna od izvoza male grupe proizvoda, iskušenje je veliko da se posegne za silom, jer eventualno povećanje proizvodnje i prodaje, usled uticaja na cene, može da dovede do manjih, a ne većih prihoda. Uz to, tu su i veoma nestabilna kretanja cena, koja se u velikoj meri prenose na unutrašnju privrednu i političku nestabilnost. Pa se stabilnost može videti ostvarivom silom ili pritiskom, ucenom o zavrtanju slavine gasa, recimo.
To je jedan vid problema s kojim se suočavaju i Rusija i Evropa trenutno u Ukrajini. Problem Rusije jeste velika zavisnost od izvoza veoma malog broja proizvoda, koju, tu zavisnost, njene vlasti cene da mogu da neutrališu oslanjanjem na moć i silu. Eventualna industrijalizacija Rusije verovatno bi bila najveći doprinos miru u Evropi.
Stokholm -- Švedske vlasti optužuju ruske brodove za ometanje radova na polaganju podvodnih kablova
između Švedske i Litvanije.
Rusija je uzvratila na optužbe tvrdnjom da su ti potezi preduzeti kako bi zaštitili svoju zonu vojnih vežbi.
Optužba je izneta nekoliko meseci posle bezuspešne potrage Šveđana za ruskom podmornicom u švedskim vodama za koju se ispostavilo da je teretni brod.
Švedska insistira na tvrdnji da su ruski ratni brodovi ometali polaganje kablova četiri puta u proteklih nekoliko meseci, javlja švedski portal “Lokalno” .
"Švedska je o tome razgovarala sa ruskim vlastima", rekao je medijima Pezman Fivrin, portparol ministra spoljnih poslova Margot Valstrom.
Stokholm će o optužbama ponovo raspravljati u ponedeljak, naveo je on.
Litvansko ministarstvo spoljnih poslova takođe je saopštilo da je ruska ratna mornarica u više navrata pokušala da ugrozi polaganje podmorskog kabla koji treba da poveže Litvaniju i Švedsku.
"Ruska mornarica je prekršila Konveciju UN o pravu mora i omela našu privrednu aktivnost", navodi se u saopštenju i dodaje da su Rusiji do sada upućene tri protestne note.
Po navodima litvanske elektroprivredne firme Litgrid, ruski brodovi su ilegalno ušli u ltivanske vode Baltičkog mora i primorali švedski brod - polagač kablova, da promeni putanju.
Podvodni kabl, dugačak 400 kilometara, treba da poveže litvansku ektro-mrežu sa skandinavskom.
Polaganje tog kabla košta 550 miliona evra i treba da bude završeno krajem ove godine.
Inicijativu za uspostavljanje kontakta pokrenuo je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter
Steinmeier
Prvi pokušaj direktnog povezivanja dva vojna vrha od Hladnog rata izazvan je zaoštravanjem odnosa NATO-Rusija [AP - Ilustracija]
Sjevernoatlantska alijansa NATO ponovo uvodi direktnu tajnu telefonsku liniju sa ruskim vojnim vrhom, piše njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung, pozivajući se na izvor u Alijansi.
Njemački list tvrdi kako će direktan kontakt sa Moskvom imati glavnokomandujući objedinjenim snagama NATO u Europi i predsjednik vojnog komiteta Alijanse i vjeruje se kako će „crveni telefon“ biti stalno otvoren, mada se ne navodi ko će biti na vezi sa druge strane - u Moskvi, prenijela je agencija Sputnik.
Inicijativu za uspostavljanje kontakta pokrenuo je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier zbog porasta napetosti u svijetu izazvane ukrajinskim konfliktom.
On je predložio da se uspostavi direktna veza dvije komande, kako bi se spriječio direktan sukob u slučaju da dođe do još veće krize. Karipska kriza iz 1962.
Steinmeier se smatra pristalicom umjerenog odnosa prema Rusiji i poznate su njegove ranije izjave da nije u interesu Europe da se, na duži period, izolira Rusija, kao i njegov govor protiv jačanja sankcija Moskvi u kome je isticao da prije toga treba provjeriti kako se ispunjava Sporazum iz Minska.
Ovo je prvi pokušaj direktnog povezivanja dva vojna vrha od prekida Hladnog rata, a izazvan je dramatičnim zaoštravanjem odnosa između NATO-a i Rusije.
Ovakva direktna linija, ali između tadašnjih rukovodstava SSSR-a i SAD-a, bila je nazvana „crveni telefon“ i bila je uspostavljena i u vreme Karipske krize 1962. godine kada je svijet bio na ivici nuklearnog rata. Izvor: Agencije
Izazov ruskog pada Iako Rusija živi u dugoročnom padu, i dalje predstavlja vrlo realnu prijetnju za međunarodni poredak u
Evropi i šire.
Rusija je jedina zemlja koja ima dovoljno raketa i nuklearnih bojevih glava da uništi SAD [AP ]
Piše: Joseph S. Nye
Dok se u Evropi nastavljaju rasprave treba li se zadržati sankcijski režim nametnut Rusiji, politika agresije koju Kremlj provodi prema Ukrajini nastavlja se jednakom žestinom.
Iako Rusija živi u dugoročnom padu, i dalje predstavlja vrlo realnu prijetnju za međunarodni poredak u Evropi i šire. Naprotiv, pad Rusije mogao bi tu prijetnju učiniti još opasnijom.
Nema sumnje: to što se događa u Ukrajini jeste ruska agresija. Pretvaranje predsjednika Vladimira Putina da ruske trupe ne učestvuju u borbama nedavno je pobijeno, kada je ruski borac u Donjecku potvrdio za britansku TV stanicu BBC kako oni igraju odlučujuću ulogu u svakom napredovanju pobunjenika.
Prema njegovim riječima, ruski oficiri imaju direktnu komandu u velikim vojnim operacijama na istoku Ukrajine, kao što je to bio slučaj i za vrijeme opsade i osvajanja Debaljceva, važnog saobraćajnog centra u februaru.
Međutim, ruska prijetnja proteže se znatno dalje od Ukrajine. Uostalom, Rusija je jedina zemlja koja ima dovoljno raketa i nuklearnih bojevih glava da uništi Sjedinjene Američke Države. Hladnoratovska taktika
Slabljenjem njenog ekonomskog i geostrateškog utjecaja, slabi i njena spremnost da razmotri odricanje od svog nuklearnog statusa. Zapravo, Rusija ne samo da oživljava hladnoratovsku taktiku nenajavljenog slanja svojih vojnih aviona u zračni prostor nad baltičkim zemljama i Sjevernim morem, nego je, također, počela upućivati prikrivene nuklearne prijetnje zemljama kao što je Danska.
Rusija se suočava sa veoma ozbiljnim problemima. Ona je i dalje država sa jednoličnom ekonomijom u kojoj energija predstavlja dvije trećine izvoza. Broj stanovnika u ovoj državi se smanjuje.
Snaga Rusije ne počiva samo u oružju. Ova država također izvlači korist i iz svoje ogromne veličine, velikih prirodnih resursa te obrazovanog stanovništva, uključujući i mnoštvo obučenih naučnika i inženjera.
Međutim, Rusija se suočava sa veoma ozbiljnim problemima. Ona je i dalje država sa jednoličnom ekonomijom u kojoj energija predstavlja dvije trećine izvoza. Broj stanovnika u ovoj državi se smanjuje.
Putin, nakon svega, nastoji promovirati neoslovenofilski identitet uglavnom definiran nepovjerenjem prema kulturnom i intelektualnom utjecaju Zapada.
Više je razloga zašto je to tako, a jedan od najvažnijih jeste da Rusi u prosjeku umiru u 65. godini života, što je za čitavu deceniju kraći životni vijek nego u drugim razvijenim zemljama.
Iako bi liberalne reforme mogle izliječiti bolesti sa kojima se suočava Rusija, takva politika teško da će biti prihvaćena u zemlji sa raširenom korupcijom i kategorički neliberalnim rukovodstvom. Putin, nakon svega, nastoji promovirati neoslovenofilski identitet uglavnom definiran nepovjerenjem prema kulturnom i intelektualnom utjecaju Zapada.
Umjesto razvojne strategije za dugoročni oporavak Rusije, Putin je prihvatio reaktivan i oportunistički pristup - koji ponekad uspijeva, ali samo kratkoročno - u suočavanju sa nedostatkom unutrašnje sigurnosti, očekivanim prijetnjama izvana i slabosti susjeda. Nekonvencionalni rat
Poveo je nekonvencionalni rat na Zapadu, nastojeći ostvariti bliže veze sa Istokom, čime bi se povećala mogućnost da Rusija postane mlađi partner Kine, bez pristupa zapadnom kapitalu, tehnologiji i kontaktima koji su joj neophodni za suočavanje sa problemom svoga pada.
Ali, problem Rusije nije samo Putin. Unatoč tome da Putin kultivira nacionalizam u Rusiji - prema Timothyu Coltonsu sa Harvarda, na nedavno održanoj debati, Putin sebe naziva "najvećim nacionalistom" u njegovoj zemlji – naišao je na plodno tlo za sijanje ove ideje.
Ako uzmemo u obzir da su i drugi visoki zvaničnici – kao, na primjer, Dmitrij Rogozin, koji je u oktobru prošle godine objavio knjigu gdje poziva da se Aljaska vrati Rusiji - također veliki nacionalist, teško je pretpostaviti da će Putinov nasljednik biti liberal.
Nedavno ubistvo bivšeg zamjenika premijera i lidera opozicije Borisa Nemcova, dodatno osnažuje takvu pretpostavku.
Prema tome, izgleda da je Rusija osuđena da nastavi svoj pad - zbog čega Zapad ne bi trebalo da likuje. Države u opadanju - prisjetimo se Austrougarskog carstva 1914. godine – imaju tendenciju da postanu rizičnije, a samim tim i opasnije. U svakom slučaju, uspješna Rusija dugoročno gledano može više ponuditi međunarodnoj zajednici.
U međuvremenu, SAD i Evropa suočavaju se sa političkom dilemom. S jedne strane, važno je oduprijeti se Putinovom izazovu temeljnom principu da države ne bi trebale koristiti silu kako bi ugrozile teritorijalni integritet druge države. Status Krima
Iako sankcije vjerovatno neće promijeniti status Krima, niti dovesti do povlačenja ruskih vojnika iz Ukrajine, njima se ipak podupire taj princip, pokazujući da njegovo kršenje ne može proći nekažnjeno.
S druge strane, važno je ne izolirati Rusiju u potpunosti, s obzirom na zajedničke interese sa SAD-om i Evropom u vezi sa nuklearnom sigurnošću i neproliferaciji nuklearnog oružja, te pitanjima terorizma, svemira, Arktika, Irana i Afganistana. Od novog Hladnog rata niko ne bi imao koristi.
Neće biti lako uskladiti ove ciljeve, posebno u kontekstu nastavka krize u Ukrajini. Na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti održanoj u mjesecu februaru, mnogi američki senatori zalagali su se za naoružavanje Ukrajine - što je pristup koji može dovesti do pogoršanja situacije s obzirom na Putinovu dominaciju tamo kada je riječ o konvencionalnoj vojsci.
Izrada i primjena strategije kojom bi se ograničilo Putinovo revizionističko ponašanje i istovremeno osigurao dugoročni međunarodni angažman Rusije, predstavlja jedan od najvažnijih izazova sa kojim se suočava SAD i njegovi saveznici danas.
Budući da se njemački lideri protive takvom pristupu, uključujući tu i kancelarku Angelu Merkel, njegovo provođenje također bi izazvalo podjele na Zapadu dodatno jačajući položaj Putina.
Drugi učesnici na konferenciji tvrdili su da Zapad treba promijeniti pravila igre tako što će izbaciti Rusiju iz SWIFT-a, Udruženja za svjetsku međubankarsku finansijsku komunikaciju. No, kritičari ovog prijedloga obrazložili su da će se takvim postupkom nanijeti šteta i SWIFT-u i Zapadu, čije bi banke izgubile stotine milijardi dolara koje im Rusija trenutno duguje.
Sa svoje strane, Rusi su nezvanično upozorili da bi to moglo predstavljati "stvarnu nuklearnu opciju".
Izrada i primjena strategije kojom bi se ograničilo Putinovo revizionističko ponašanje i istovremeno osigurao dugoročni međunarodni angažman Rusije, predstavlja jedan od najvažnijih izazova sa kojim se suočava SAD i njegovi saveznici danas.
U ovom trenutku čini se da je politički konsenzus usmjeren na nastavak sankcija, pružanje pomoći ukrajinskoj ekonomiji i dalje jačanje NATO-a (ishod koji Putin svakako ne želi). Osim toga, sve ono što se dešava mimo toga u velikoj mjeri zavisi od samog Putina. Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera
"Rusija vojnom paradom samo demonstrira silu" Poljski predsednik Bronislav Komorovski izjavio je da vojna parada povodom Dana pobede planirana da se održi 9. maja u Moskvi, predstavlja "simbol nestabilnosti".
Vojna parada nije ništa drugo nego demonstracije sile: Bronjislav Komorovski
Poljska treba da pamti lekcije iz istorije i da se ne prepusti zabludi da ništa ne preti zemlji, rekao je Komorovski, a preneo TASS.
- Uskoro, 9. maja, Crveni trg u Moskvi će se pretvoriti u oružani trg. Tu će biti one jedinice koje su nedavno napale susednu Ukrajinu pred nama i čitavim svetom, demonstrirajući svoju silu - kazao je Komorovski.
Vojni konflikt dugo vremena nije bio tako blizu granica Poljske kao što je sad slučaj, istakao je Komorovski.
- Treba imati na umu da u pogledu ove vojne demonstracije, demonstracije sile, mi ne govorimo o istoriji, već o sadašnjosti i budućnosti. To je slika današnjeg nestabilnog i nemirnog sveta. U takvim uslovima, potrebno je da ojačamo bezbednost Poljske - naveo je Komorovski.
Komorovski je naglasio da je geopolitička pozicija Poljske "uvek bila teška", jer se ta država nalazi između Istoka i Zapada.
- Današnji svet nosi (sa sobom) pretnje i zato je dalja modernizacija zemlje tako značajna, zajedno sa jačanjem veza sa zapadnim svetom širenjem evropskih integracija i aktivnim učestvovanjem u NATO - dodao je Komorovski.
Uzmimo dve zemlje od kojih jedna izvozi samo jedan proizvod, recimo upravo taj gas ili tu naftu, i drugu zemlju koja plaća uvoz raznovrsnim industrijskim proizvodima. Tu je, naravno, i ostali svet. Koja zemlja trpi veću zavisnost? Nije nevažno šta sve te zemlje proizvode mimo toga, 
Stokholm -- Švedske vlasti optužuju ruske brodove za ometanje radova na polaganju podvodnih kablova
Inicijativu za uspostavljanje kontakta pokrenuo je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter 
Iako Rusija živi u dugoročnom padu, i dalje predstavlja vrlo realnu prijetnju za međunarodni poredak u 
Iako Rusija živi u dugoročnom padu, i dalje predstavlja vrlo realnu prijetnju za međunarodni poredak u 
Poljski predsednik Bronislav Komorovski izjavio je da vojna parada povodom Dana pobede planirana da se održi 9. maja u Moskvi, predstavlja "simbol nestabilnosti".
Poljski predsednik Bronislav Komorovski izjavio je da vojna parada povodom Dana pobede planirana da se održi 9. maja u Moskvi, predstavlja "simbol nestabilnosti".
Нема коментара:
Постави коментар