Možete li zamisliti državu u kojoj se ne krade, nema korupcije, ni prevara, ni podmićivanja, nema pakosti i mržnje. Nikada ništa ne ukrasti, to je bilo pravilo življenja, nepisana obaveza. Pomoći drugim ljudima, komšijama, putnicima, slučajnim prolaznicima – bijaše običaj u jednoj zemlji na sjeveru Evrope koju je prije stotinu godina posjetila Isidora Sekulić, najumnija Srpkinja dvadesetog vijeka, književnica velikog talenta i osebujnog stila za koju je Miroslav Krleža rekao da je ''veoma obrazovana i talentovana spisateljica''. U svojoj knjizi ''Pisma iz Norveške'' na jednom mjestu je ushićeno napisala:
Niko ništa ne krade u ovoj zemlji!
Sa pogledom na svijet u kome živimo s početka dvadesetog i prvog vijeka to izgleda nestvarno i nemoguće. Jer, u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori u opštoj zaprljanosti krade se na veliko i malo. I krade se gotovo na svakom mjestu i na svakom koraku. A počelo je po završteku ''mračnog doba u Jugoslaviji'' kada su kojekakvi Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići i drugi pajdaši upalili zeleno svjetlo za pljačku i krađu. Prvo su podmirili sebe milionima dolara i zatim obučavali svoje nasljednike da nastave to sramno djelo recitujući stih Jove Jovanovića Zmaja - gdje ja stadoh, ti produži.
I u Americi se krade. Najviše se kradu automobili i novac, događaju se pljačke banaka. Dileri često varaju kupce polovnih automobila. Mene su dva puta prevarili. Prvi put na autu koji sam kupio, motor je bio na izdisaju, drugi put samo nekoliko sati poslije kupovine crkla je transmisija. Moj radni kolega Almir Rizvić kupio je auto na kredit i pohvalio se kako mu je naš čovjek dao dobre uslove. Zaračunao mu je kamatu 26 posto. U to vrijeme najviša kamata za kupovinu kola bila je šest posto. ''Dobre uslove'' napravio mu je Bošnjak, i to je važno za ovu priču. Jednom sam odvezao auto kod automehaničara da popravi neku sitnicu. ''Majstor'' mi je uzeo 380 dolara, a da nije ni odvrnuo šaraf gdje je bio kvar. I to je bio naše gore list, Srbin; mislim da je i ovo važno za moju priču.
Dva puta mi je ukraden novac sa tekućeg računa. Pošto sam svoje račune i rate bankarskih kredita plaćao čekovima na kojima je moja puna adresa i broj tekućeg računa, zaposleni u bankama ili u kompanijama su od mene, tamo gdje su čekovi dolazili, ukrali prvi put 1200, a zatim 700 dolara. Novac mi je vraćen za petnaest-dvadeset dana, ali ja sam, za svaki slučaj, zauvijek ugasio svoj tekući račun. Kada sam upitao menadžerku postoji li način da banka zaštiti novac od krađe sa mog konta, dobio sam lakonski odgovor: i našem glavnom menadžeru su ukrali pare sa tekućeg računa. Inače, pljačkaši banaka u kratkom roku budu otkriveni i uhapšeni. I one koji nešto ukradu u trgovinama policija brzo smjesti iza brave.
Negdje sredinom 1993. godine htio sam iz Bremena, u Njemačkoj, da pošaljem svojoj punici u Zagreb pedest maraka. Njemačke pošte su primale koverte sa novcem i to slale širom svijeta. Na koverti se napiše iznos, poštar provjeri, zapečati i pare stignu tamo gdje su poslane. Tog dana poštar mi reče: ne primamo više novčane pošiljke za Hrvatsku jer tamo se kradu pare koje odavde šaljemo. Bio sam zatečen i iznenađen: zar i braća Hrvati kradu i to od svojih prijatelja Nijemaca? O vremena, o ljudi, zar je i to moguće!
I, evo, da se vratimo na početak priče: Isidora Sekulić piše kako se sa svojim norveškim prijateljima našla negdje na planini, noć se bližila i spisateljica se uplašila strahujući gdje će i kako dočekati sljedeći dan. Njena prijateljica je sasvim bezbrižno rekla: na planini ima nekoliko malih kuća koje su napravljene za putnike ili ljude koji zalutaju i izgube se na putu. Vrata na tim kućama se ne zaključavaju, putnici uđu, založe vatru, ako su gladni ima i hrane, tu je i voda, čisto posuđe, ležaji za spavanje. Ujutro kada se probude, gosti, po pravilu, pospreme kuću, i zatim ostave koju paru vlasniku da može ponovi pripremiti hranu i drva za naredne goste.
Prije tri decenije moj prijatelj Daniš Zahirović, utemeljivač Turnira šampiona u Doboju, turnira najjačih rukometnih klupskih ekipa na svijetu, našao se u Danskoj kod svoga prijatelja Salke Šehića sa željom da pozovu najbolji tim ove države da gostuje u Bosni. Po običaju, Daniš Zahirović je parkirao auto na ulici i zaključavao vrata. Šehić ga je upozorio i rekao:
- Nemoj zaključavati vrata svoga auta, ovdje to niko ne radi. Zaključavanje auta ili kuće se smatra primitivnim i nepristojnim gestom u ovoj zemlji.
Možda ćete reći toga više nema nigdje na svijetu. Bilo je tako nešto u onoj našoj Jugoslaviji, ja sam to doživio u Sloveniji i na Vučjoj planini u Bosni.
Bio sam u vojsci u Škofjoj Loci, kod Ljubljane. Krenuli smo jedne zime na neku vježbu, na planinu. Moj komandant major Ignac Abrić naredio je vodniku Radovanu Đukiću i meni, svom pisaru, da odnesemo neku povjerljivu poštu vojnoj jedinici s druge strane planine. Pred nama je bio dug put, snijeg dubok, planina mračna i pusta, bližila se noć. Strah me počeo obuzimati i ja sam drhtao koliko od zime toliko i od neizvjesnosti.
- Ništa ne brini, reče mi vodnik. Ovdje je u blizini planinarski dom, tu ćemo prenoćiti i sutra ujutro nastaviti put. Ključ je pod otiračem, uvijek bude drva, vode i hrane, a posteljina je čista.
I bilo je sve tako. Ujutro smo spremili krevete, oprali suđe, bacili smeće i ostavili nešto malo para. I naravno, stavili ključ pod otirač pred vratima.
Na Vučjoj planini, ispod Vlašića, u opštini Teslić, svake godine, početkom septembra, održavala se najveća smotra ovaca u Jugoslaviji. Jednom sam dobio zadatak da odatle napišem reportažu. Do vrha Vučje planine, do visoravni gdje se održavala smotra tada se išlo pješke, uzbrdo, po nekoliko sati. Na dan smotre, popodne, počeo je da pada snijeg, pojavila se i magla, i ja sam se našao u čudu sa puno straha: gdje ću sada? Jedan čobanin mi je rekao: ovdje je u blizini štala, popni se na tavan, pokrij se vunenim ćebetom, u jednom ćošku ćeš naći vode i hrane, a ovčari imaju svoje bačije gdje se sklone od nevremena i tu i spavaju. Sjetih se tada Slovenije i planinarskog doma i bi mi drago da i u mojoj Bosni postoji običaj da se pomogne ljudima u nevolji. Na tavanu te štale bio je bokal sa vodom i nekoliko komada izvrsnog vlašićkog sira.
Desilo se nedavno da sam pred zgradom u kojoj stanujem, u Sent Pitersburgu, izgubio dvadeset dolara. Sutradan sam iznad poštanskih sandučića ugledao dvadeset dolara i cedulju na kojoj je pisalo: neka uzme ove pare onaj ko ih je izgubio. Zbog ovoga sam se osjećao prilično postiđen, jer sam se držao naše narodne poslovice: što izgubiš ne traži, što nađeš ne kaži.
Poslije ovih podsjećanja, sve nešto zamišljam da će neki putopisac za dvadeset ili pedeset godina zalutati u Bosnu, Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru ili Kosovo, državice koje će, bojim se, i tada biti jedine evropske vukojebine, i u svom tekstu ipak napisati:
Niko ništa ne krade na Balkanu!
Da li će se jednog dana poštenje vratiti na Balkan i da li će ljudi početi da čuvaju svoj obraz, to su pitanja na koja, bojim se, još zadugo neće biti potvrdnih odgovora.
http://www.e-novine.com/svet/svet-reportaza/119706-Niko-nita-krade-ovoj-zemlji.html
Нема коментара:
Постави коментар