"Bilo je ispravno što je kancelarka na Svetskom privrednom forumu u Davosu ruskom predsedniku Putnu iznela ideju o zajedničkom privrednom prostoru, koji bi se prostirao od Lisabona do Vladivostoka", komentariše list Merkiše algemajne, inicijativu Angele Merkel
"Ali još uvek je rano za konkretne poteze u tom smeru. Međutim, Putin mora da zna da može nešto i da dobije ukoliko popusti u slučaju krize u Ukrajini i zauzme se za postizanje trajnog primirja", dodaje nemački dnevnik.
Sličan razmišlja i autor teksta u Zidojče cajtungu. "Dobro je što se Rusiji i njenom predsedniku ukazalo na moguće pravce izlaska iz krize. Pri tome su relevantna samo ona rešenja koja se realno mogu i sprovesti. Kombinacija faktora poput niske cene nafte i sankcija, dovela je Putina pod pritisak da mora da deluje, bez obzira na velike devizne rezervne koje ima vlada u Moskvi", primećuje list i dodaje:
"On ne može da poveća cene nafte na tržištu, ali može da utiče na ukidanje sankcija. Putin mora da prekine priliv boraca i oružja na istok Ukrajine, a separatiste da natera na poštovanje Sporazuma iz Minska. To bi bio prvi znak razuma", navodi Zidojče cajtung.
"Vlada u Kijevu mora da pregovara sa pobunjenicima, a ne sa Moskvom, ili barem ne isključivo sa Moskvom", veruje Noje oznabriker cajtung. "Moskva, s druge strane, mora da prepozna svoj interes u tome, a da pri tome ne oseća da je popustila pod pritiskom. A sve strane moraju da eliminišu destruktivne snage koje na svaki znak približavanja reaguju provokacijama, koje završavaju prolivanjem krvi. Njihovo delovanje je doduše providno, ali ono ima efekta, najkasnije kada ono počne da se koristi u svrhu propagande", zaključuje Noje oznabriker cajtung.
Bespomoćnost Zapada
"Putin se svim sredstvima bori protiv kursa Ukrajine u pravcu Zapada. On je pri tome svesno računao sa Badiše cajtung, verujući da je kancelarkina inicijative dokaz bespomoćnosti Zapada.sankcijama koje će biti uvedene. Ruski predsednik neće odustati ni od Krima ni od politike destabilizacije Ukrajine zbog komadića šećera koji mu se nudi u vidu trgovačko-političkih veza", piše
"Ni Angela Merkel ni vicekancelar Zigmar Gabriel ne mogu da se nadaju da će Putin pristati na to. Bez obzira što je ovaj potez znak njihove bespomoćnosti, tačno je da se sa Rusijom nekada moraju početi pregovori i to ne samo o temama kao što je primirje u Ukrajini", komentariše Badiše cajtung.
"Ukrajina je test za stalno ponavljane izjave o 'odbrani' evropskih vrednosti", primećuje ugledni nemački dnevnik Velt, navodeći kako je Ukrajina trenutno najveći izazov koji stoji pred Evropskom unijom.
"Činjenica je da su nakon godinu dana pokušaja propali svi diplomatski napori Evropljana, koje je uglavnom vodio nemački šef diplomatije Štajnmajer. Putin Evropljane smatra slabićima. On veruje da će postepeno popustiti odlučnost među onima koji zagovaraju sankcije Rusiji. Ne bez razloga. U Briselu je taj proces već počeo, mada 28 članica EU još uvek održavaju fasadu jedinstva", navodi se dalje u tekstu.
"Evropljani su od početka krize u Ukrajini sve karte stavili na pokret građana na trgu Majdan i u međuvremenu izabranog predsednika Porošenka. To je bilo ispravno. Sada ujedinjenim snagama moraju da pomognu da se barem delimično ostvari ukrajinski san o demokratiji, slobodi i blagostanju", zaključuje Velt.
*Pročitali ste pregled pisanja štampe na nemačkom jeziku. Komentari čiji su delovi iskorišćeni u članku, preuzeti su od nemačkih regionalnih i nadregionalnih listova, i predstavljaju mišljenje navedenih redakcija.
http://www.dw.de/ispravna-ponuda-merkelove-putinu/a-18212628
Putinov mali prljavi rat se nastavlja
Iako u političkom smislu, a i po načinu ponašanja međunarodne zajednice, kriza u Ukrajini ima veoma malo dodirnih tačaka sa krizom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, sa druge strane u vojnom smislu situacija koja se odigrava u Ukrajini ovih dana jako podsjeća na prikrivenu agresiju Miloševićevog režima na Hrvatsku u Bosnu i Hercegovinu 90-tih godina. Naime, nakon pada Slavonjska u ljeto 2014. godine i trenutnog ugrožavanja Donjecka od strane ukrajinske vojske, došlo je do ozbiljnog narušavanja strateške ravnoteže na istoku Ukrajine. Zato je Rusija bila prinuđena da vojno reagira, baš kao i Srbija i Crna Gora odnosno SR Jugoslavija svojevremeno nakon pada Tuzle i presijecanja glavnog koridora iz BiH prema Hrvatskoj
Nakon što se cijeli civilizirani svijet sedmicama zgražava i medijski zaokuplja tragičnim stradanjem novinara satiričnog francuskog časopisa „Charlie Hebdo“ u terorističkom napadu u Parizu, Vladimir Vladimirovič Putin koristi priliku i u bitci za aerodrom u Donjecku odnosi taktički i propagandno veoma važnu pobjedu nad renoviranom ukrajinskom vojskom. Vladimir Vladimirovič nastavlja sa svojim malim prljavim ratom u Ukrajini iako se suočava sa teškom ekonomskom krizom koja će tek u 2015/16 snažnije pogoditi rusku privredu.
No ne treba zaboraviti da je nova Putinova Rusija nastala tako što je komunističku doktrinu izvoza ideologije i oružja, zamijenila sasvim novom doktrinom kohabitacije nove društvene oligarhije i države što im je omogućilo osvajanje novih ekonomskih prostora, pa i u regionu Balkana, prvenstveno iz geopolitičkih razloga. Spajanjem okrutnih KGB-ovaca i pod sumnjivim okolnostima novostvorenih tajkuna, nastali su tzv. ruski oligarsi, koji su prvenstveno u službi Putina i ruske ekspanzionističke politike. Ostrašćeni i prebogati ruski oligarsi su ofanzivno krenuli na izvoz prljavog kapitala. Korumpirali su snažnu lobističku mrežu na Zapadu. Uspjeli su da prljavi kapital registruju na Zapadu i da ga kao “zapadni” vraćaju u Rusiju i druge djelove svijeta, što još uvijek održava tanku ekonomsku stabilnost. Neke od ruskih milijardera, Zapad je već stavio na crnu listu i uveo im sankcije, međutim, Rusija i pored toga zahvaljujući mnoštvu službenih i neslužbenih finansijskih kanala održava kakvu-takvu ekonomsku stabilnost. Oni koji se od ruskih oligarha suprotstave ovakvom Putinovom poimanju Rusije, kao ruski milijarder Hodorovski, po dobrom starom ruskom običaju završe u zatvoru.
Sa druge strane i pored dosta uloženog vremena, novca i truda u stvaranje separatističkih satelitskih režima, osnovni projekat trenutne vanjske politike Rusije, tzv. Putinov mali prljavi rat u Ukrajini uopšte ne ide u željenom pravcu. U maju 2014. godine, ukrajinska vojska je nakon odlučno sprovedene operacije uspjela da zauzme ključne pozicije u i oko aerodroma sa kojih je pod artiljerijskom vatrom držala grad i sve saobraćajnice prema Donjecku. Nakon, što je 5. septembra 2014. godine protokolom u Minsku potpisan prekid vatre između separatista i vlade u Kijevu, rasplamsale su se žestoke borbe za kontrolu nad aerodromom u Donjecku. Aerodrom je mjesecima bio poprište žestokih sukobljavanja i velikih žrtava na obje strane, jer su separatisti na čelu sa pripadnicima ruske vojske konstatno pokušavali da potisnu ukrajinske trupe sa tog područja. Svi pokušaji separatista su bili bezuspješni, a sukobljavanje se nastavljalo žestokom razmjenom artiljerijske vatre u kojoj je ukrajinska vojska optužena da je u najmanje dva navrata 10. oktobra 2014. i 20. januara 2015. godine minobacačkim minama usmrtila na desetine civila žena i djece u stambenim naseljima neposredno uz aerodrom.
Separatisti su krajem 2014. godine uz obilatu vojnu pomoć iz Rusije uspjeli da ovladaju nekim od objekata na samom aerodromu, pa čak i da uđu i u samu zgradu terminala oko koje su se mjesecima vodile žestoke borbe, međutim i pored žestokih napada, zgrada terminala, kontrolni toranj i veći dio aerodroma su ipak većinom ostali u rukama ukrajinske vojske. Početkom januara 2015. godine, nakon žestoke razmjene artiljerijske i pješačke vatre separatisti su uz pomoć ruske vojske pokušali da koncentriranim artiljerijskim udarima sruše sve objekte na aerodromu. Prema izvještajima posmatrača OSCE-a, ukrajinska vojska je žestoko odgovorila i u dobro isplaniranom kontranapadu potpuno razbila formacije Narodne Republike Donjeck i njenih ruskih instruktora, ovladavši skoro kompletnim aerodromom i ugrozivši sam grad Donjeck. Separatisti su se jedva izvukli ispod udara ukrajinske vojske i samo zahvaljujući činjenici da su u zrak digli strateški bitan Putilovsky most koji razdvaja gradsko područje od aerodroma, ukrajinska vojska nije ušla u Donjeck. Posljednjih dana žestoke borbe i razmjena artiljerijske vatre su se nastavile u predgrađima Donjecka koja se nalaze neposredno uz aerodrom.
Nakon što su snage separatista u vojnom smislu bile savladane, značajna pomoć u ljudstvu i vojnom materijalu stigla je iz Rusije, o ćemu je na press konferenciji govorio i ukrajinski predsjednik Prorošenko. Između 7 do 9.000 vojnika i 500 oklopnih vozila stiglo je u region Donbasa i razmješteno je u širem reonu Donjecka. U noći sa 20. na 21.01.2015. godine, kombinovane separatističke i ruske snage su izvršile žestok kontraudar na ukrajinsku vojsku i njene položaje oko aerodroma. Prema izvještajima posmatrača OSCE-a, u borbama za zgradu terminala na aerodromu, u kojoj je došlo do žestoke razmjene vatre, kombinovane ruske snage su tenkovima rušile bukvalno sprat po sprat i prostoriju po prostoriju i na kraju uspjele da ovladaju onim što je ostalo od zgrade terminala i kompletnim aerodromom u Donjecku. Ova Putinovo vojevanje i pored činjenice da je ruska vojska morala otvoreno intervenirati, predstavlja veliku pobjedu na propagandnom planu. Kolika je važnost ove taktičke vojne pobjede najbolje govori i informacija koju prenose mediji da su separatisti u sovjetskom stilu, kroz centar Donjecka paradirali sa zarobljenim ukrajinskim vojnicima, koje su okupljeni građani vrijeđali i pljuvali.
Poslije javnog priznanja gubitka aerodroma, ukrajinski predsjednik Prorošenko je direktno optužio Rusiju za vojno uplitanje u ukrajinski konflikt, kojim je spriječen pokušaj ukrajinske vojske da u protuterorističkoj operaciji vrati red i mir u region Donbasa u istočnoj Ukrajini. On je u svojoj izjavi dodao i jednu iznimno važnu stvar, a to je da Ukrajina nikada neće pristati na federalizaciju države ostvarenu silom. Zvanična Moskva je naravno sve navode o eventualnoj umiješanosti odbacila i optužila ukrajinsku vojsku da namjerno gađa civile i naselja u gradu Donjecku, što je isprovociralo separatiste da i pored težnje za mirnim rješenjem konflikta vojno djeluju. Znakovita je izjava koju stalno ponavljaju ruski zvaničnici, a to je da se ukrajinski konflikt ne može rješiti vojnim putem, već samo pregovorima. Istu izjavu je dao Slobodan Milošević nakon vojnog i političkog kraha njegovih satelitskih režima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Analogija, a i samo značenje je jasno i nedvosmisleno, potrebno je za zelenim stolom ovjeriti ono što se uspjelo vojnim putem uraditi na terenu, dok još nije kasno.
Ako izuzmemo viski, može se slobodno reći da je mnoštvo poteza koje je Putin povukao oko Ukrajinske krize koji neodoljivo podsjećaju na ponašanje Slobodana Miloševića, pa i ovaj posljednji sa zauzimanjem aerodroma u Donjecku nije iznimka. Dobri poznavaoci balkanskih prilika sjetiće se operacije „KORIDOR“ 1992. godine, strateški najvažnije vojne operacije i jedine velike vojne pobjede Miloševićevog režima tokom vođenja agresivnih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Putna komunikacija, Knin, Bos. Grahovo, Banja Luka, Doboj, Tuzla, Bijeljina bila je od iznimnog strateškog značaja za Miloševićev vojni vrh. Ova kominikacija je omogućavala stvaranje prostora za brzo uvođenje značajnih vojnih kapaciteta iz Srbije, brzo pravljenje razlike u snazi i savladavanje snaga HV-a, Armije R BiH i HVO-a, te stvaranje preduvjeta za završetak rata.
S druge strane, presijecanje ovog koridora značilo bi bukvalno izbacivanje Srbije i Crne Gore iz rata, značajno smanjivanje kapaciteta za dalje vođenje rata pobunjenih srpskih područja i stvaranja preduvjeta za rješavanje pitanja kontrole teritorija i državnog suvereniteta i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakon što je u maju 1992. godine Armija R BiH ovladala širim rejonom grada Tuzle, došlo je do presijecanja pomenutog koridora koji se usljed nepovoljne strateške situacije morao pomaći prema rijeci Savi, prema teritoriji Bosanske Posavine tada pod kontrolom Armije R BiH i HVO-a. Značajne snage Vojske Jugoslavije su prebačene iz Srbije, skoncentrisane u Posavini i direktno angažovane da bi se izvršio proboj novog koridora pravcem Doboj, Derventa, Modriča i Bijeljina, Brčko, Bosanski Brod. Djelovanje ovih vojnih kapaciteta je bilo ključno i na kraju je i dovelo do proboja koridora i ovladavanja gradovima, Brčko, Modriča, Derventa i Bosanski Brod, nakon čega je usljedio progon preko 250.000 Hrvata i Bošnjaka iz Posavine uglavnom u Hrvatsku.
Interesantno je istaći da je danas umirovljeni stožerni general Petar Stipetić, nakon pada Bosanske Posavine 1992. godine, direktno optužio čelnike HDZ-a u Slavonskom Brodu koji su bez njegovog znanja i odobrenja povukli 108. Br. ZNG-a na hrvatsku stranu rijeke Save, što je dovelo do raspada fronta i masovnog stradanja i zbjega hrvatskog i bošnjačkog življa. Nakon ove javne kritike, general Stipetić je pao u nemilost zvaničnog Zagreba, a posebno predsjednika Tuđmana s kojim se kasnije također nije slagao oko politike podjele Bosne i Hercegovine. Nasuprot tome, general Stipetić je, shvaćajući u potpunosti značaj koridora, predlagao savez sa Armijom RBiH i HVO-om, i izvođenje velike zajedničke vojne operacije u kojoj bi ukupne Miloševićeve vojne formacije i u Hrvatskoj i u BiH bile simultano napadnute na više strateških pravaca nadmoćnijim snagama, sa posebnim akcentom udara na sam koridor. Da je došlo do realizacije ove vojne saradnje i pozitivnog ishoda predloženih vojnih operacija, rat i u BiH i u Hrvatskoj bi bio završen krajem 1994. godine.
Iako u političkom smislu, a i po načinu ponašanja međunarodne zajednice, kriza u Ukrajini ima veoma malo dodirnih tačaka sa krizom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, sa druge strane u vojnom smislu situacija koja se odigrava u Ukrajini ovih dana jako podsjeća na prikrivenu agresiju Miloševićevog režima na Hrvatsku u Bosnu i Hercegovinu 90-tih godina. Naime, nakon pada Slavonjska u ljeto 2014. godine i trenutnog ugrožavanja Donjecka od strane ukrajinske vojske, došlo je do ozbiljnog narušavanja strateške ravnoteže na istoku Ukrajine. Zato je Rusija bila prinuđena da vojno reagira, baš kao i Srbija i Crna Gora odnosno SR Jugoslavija svojevremeno nakon pada Tuzle i presijecanja glavnog koridora iz BiH prema Hrvatskoj. Da je pao Donjeck, ukrajinska vojska bi sasvim sigurno u nastavku operacije krenula na presijecanje koridora kod Krasnodona, putem kojeg Rusija prebacuje pomoć za separatiste i time bi ugrozila i sam Luganjsk koji je također na udaru ukrajinske artiljerije. Nakon toga bi rat takorekući bio završen za najviše mjesec do dva dana. Međutim, kao što je to general Stipetić u jednom svom intervjuu kazao postojale su snage i u BiH i u Hrvatskoj kojima je „politički“ odgovaralo to što se preko koridora prevozi nafta, ratni materijal, ljudstvo i razna visokotarifna roba u oba pravca. Uvijek su nečiji politički i ekonomski interesi ti koji diktiraju vojnu situaciju na terenu. No, ono što je sigurno, Putin će sve teže i teže moći da skriva vojno prisustvo ruske vojske na Istoku Ukrajine, dok će Zapad recipročno ruskom prisustvu na terenu sve više i više vojno da pomaže ukrajinsku vojsku.
* Autor je profesor Odbrane i sigurnosti
http://www.e-novine.com/svet/svet-tema/115577-Putinov-mali-prljavi-rat-nastavlja.html
Putinova Rusija je mafijaška
Davos -- Američki finansijer i milijarder Džordž Soros izjavio je na međunarodnom ekonomskom forumu u Davosu da je Rusija postala mafijaška država.Prema njegovim rečima, Rusija svojim akcijama u Ukrajini pokušava da postane "strateški suparnik Evropske unije", s tim što umesto evropske "vladavine zakona" Rusija kao alternativu nudi "vladavinu sile".
Soros je opomenuo evropske čelnike da ne shvataju dovoljno ozbiljno opasnost koja im preti od Rusije.
On je iskoristio priliku da pozove svet na finansijsku pomoć Ukrajini, jer od njene budućnosti zavisi i "budućnost same Evropske unije".
Što se tiče Rusije, Soros prognozira da ona ne može izbeći bankrot.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=01&dd=24&nav_category=78&nav_id=950405
Нема коментара:
Постави коментар