KOLUMNA - Sumnjive tranzicijske poslove srpskog tajkuna Milana Miše Beka, počeo sam istraživati prije nekih šest godina a pokojnom Vericom Barać, tadašnjom predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije.
Oboje smo imali saznanja kako je Beko jedan od važnih kotačića za razumijevanje tokova novca na ratnom i tranzicijskom Balkanu, te za razumijevanje načina na koji je balkanska politička elita novac opljačkan iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, oprala u poslovnim operacijama od 1990-ih godina do danas.
I Verica i ja, prvo svatko u svojim istraživanjima, a od 2008. godine i kao suradnici na istraživanju više korupcijskih afera, došli smo do potpuno identičnih saznanja o Bekovoj ulozi u balknskoj tranzicijskoj mreži ekonomske moći, odnosno do saznanja o Bekovoj poziciji u balkanskoj tranzicijskoj, ratnoprofiterskoj hijerarhiji financijske moći.
Kako smo zajedno istraživali zajedničke poslove hrvatskih i srpskih tajkuna i njihove financijske operacije, te Slučaj tzv. „ciparskog novca“, odnosno slučaj tajnih računa Miloševićevog režima na Cipru, kao i Slučaj Dinkić i neke druge povezane korupcijske slučajeve i afere, vrlo brzo nam je postalo jasno da su ljudi poput Miše Beka, ključne karike u lancu tranzicijskog poretka moći na ratnom i poslijeratnom Balkanu. Štoviše, Slučaj Beko je jedan od onih slučajeva koji može dovesti do urušavanja tog cjelokupnog poretka i razotkrivanja najrpljavijih tajni tranzicijskog Balkana.
U našim smo istraživanjima nesporno utvrdili kako je Milan Beko bio jedan od ključnih ljudi povjereničke mreže koja je nakon pada Miloševićevog režima nastavila kontrolirati tokove novca sa tajnih ciparskih računa, koji je preko Zagrebačke banke d.d. Zagreb i suvlasnički povezanih banaka, prije svega Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, Banque Franco Yugoslave u Parizu, LHB International Frankfurt, da bi na kraju novac bio prebačen na tajne račune kod Hypo Grupe. Sa tajnih računa kod Hypo Grupe povjerenici poput Beka raspolagali su novcem potpuno samostalno i odlučivali u koje operacije pranja novca će transferirati financijska sredstva kako bi ih ubacili u legalne financijske tokove, te na taj način „oprali“, odnosno legalizirali. Slijedeći „Bekov trag“, kako smo to Barać i ja znali komentirati, slijedili smo zapravo trag tranzicijskog novca i znali smo ako otkrijemo shemu iza Milana Beka, imamo pouzdanu shemu kako je funkcionirao taj tajni tranzicijski povjerenički sistem, kojem su pri vrhu hijerarhije bili tranzicijski tajkuni iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
U dešifriranju te tranzicijske šifre, posebno kada je u pitanju povjerenička mreža, u velikoj mjeri pomogla nam je dokumentacija i podaci koje nam je ustupila pokojna Borka Vučić, široj javnosti poznatija kao Miloševićeva bankarica. Borkini dokumenti samo su potvrdili naše sumnje oko Beka, a na temelju njenih spisa i dokumentacije bivšeg Đinđićevog potpredsjednika Vuka Obradovića, zatim izvještaja i dokumentacije Vladana Batića, te Aleksandra Lojpura, pokojna Verica Barać i ja nastavili smo istraživati tokove tzv. „ciparskog novca“. Ono što smo otkrili bilo je, zapravo, u tom trenutku zastrašujuće. Naime, tajna Afere „Ciparske pare“, jedna je od najprljavijih tajni tranzicijskog Balkana, i skriva zapravo šifru i dokaze o dogovorenom ratu koji je političkoj eliti poslužio kao kulisa za pljačku tešku oko 150 milijarda eura. Sav je novac izvlačen preko zajedničke mreže banaka registriranih u Srbiji, Hrvatskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Austriji, a koje su suvlasnički preko tajnih skrbničkih vlasničkih računa kontrolirali režimi u Beogradu i Zagrebu.
Slučaj Beko bio je ključ otkrivanja ove priče. I ne samo njegov, nego i s njim povezani slučajevi tranzicijskih tajkuna na Balkanu kao što su Miroslav Mišković, ili pak Ivica Todorić, Emil Tedeschi, Ante Vlahović i mnogi drugi. Naime, kao povjerenik, koristio se cjelokupnom financijskom mrežom koja je stajala na raspolaganju tranzicijskim tajkunima koji su, između ostalog, služili i kao vrh mreže za pranje tranzicijskog novca opljačkanog iz bivših jugoslavenskih država. Kada sam se u studenom 2013. godine u Klagenfurtu sastao sa Christianom Boehlerom, šefom CSI Hypo tima za istragu poslovanja Hypo Grupe, unutar same bankarske grupacije, Boehler mi je rekao:
„Znaš, prije nisam vjerovao u tvoju priču o pozadini Afere Hypo. Onda sam proveo istragu, istraživao na Balkanu, posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Nakon svega što danas znam i što sam otkrio, mogu ti reći da se bojim za svoj život. Ovo su jako opasne igre“.
Razgovarali smo upravo o Slučaju Dinkić i o pranju novca sa tajnih ciparskih operacija preko Hypo Grupe. U jednom trenutku Boehler je na svom tabletu otvorio dokument iz unutarnje istrage tokova novca preko tajnih računa i operacija u Hypo Grupi, i to dokument od 26.9.2013. godine, označen kao „istraživanje u tijeku“. Kada sam shvatio da će mi pokazati nešto povezano sa tokovima ciparskog novca preko Hypo Grupe, neprimjetno sam namjestio fotoaparat na mom mobitelu i u trenutku kada mi je Boehler otvorio predočio dokument na tabletu fotografirao sam otvoreni fajl, na što je Boehler reagirao:
„Molim te, nemoj fotografirati, ovo nije za objavu. Nikako nije za objavu!“.
Radilo se o dokumentu koji dokazuje kako se Milan Mišo Beko našao pod intenzivnom istragom CSI Hypo tima za istragu Afere Hypo, vezano uz tajne tokove novca preko više tvrtki i banaka. Točnije, dokument kojeg sam fotografirao s Boehlerovog tableta bila je strogo povjerljiva shema iz istrage CSI Hypo tima, vezano uz tokove novca sa ciparskih offshore računa, na tajne račune kod Hypo Grupe, da bi potom taj isti novac završavao u poslovnim operacijama tranzicijskih tajkuna u Srbiji, čime je zatvoren krug pranja novca u operacijama u kojima je ključnu ulogu igrao upravo Beko. Boehlerova shema iz istrage, zapravo, je bila dio mozaika koji je nedostajao pokojnoj Verici Barać i meni. Znali smo sve to, ali nismo imali takav dokument koji bi naša ostala saznanja i dokumente povezao sa povjereničkom shemom tranzicijskih povjerenika koji su bili dio tranzicijske financijske mreže, zaduženi za pranje novca opljačkanog u tranzicijskim balkanskim državama od 1990.-ih godina do danas.
Prema Boehlerovoj shemi, novac je sa tajnih računa koje je kontrolirao Beko preko Hemslade Trading offshore kompanije na Cipru, na koju su glasili tajni ciparski računi otvoreni kod Barclays Bank u Nikoziji i kod Cyprus Popular Bank na Cipru, prebacivan na tajne račune koje je kontrolirala offshore kompanija Oradea Holding. Sa Oradea Holdinga novac je prebacivan na tajne povjereničke račune koje su kontrolirali preko Hypo banke Beograd, da bi potom dio novca bio prebačen na tajne račune Oradea Holdinga kod Barclays Bank u Londonu, ten a mrežu drugih pravnih lica i njihove tajne račune, i to: Stadlux Investment, računi kod Barclays Bank u Londonu; Avatium, računi kod Barclays Bank London; Ardos Holding GmbH, računi kod Hypo banke Salzburg; te Sagitta Trade Limited i račune te kompanije otvorene kod UBS banke u Cirihu. Zanimljivo je da je središnja kompanija ovog kraka pranja novca kompanija Hemslade Trading, registrirana kao offshore kompanija na Cipru, a koju u biti u cijelosti kontrolira tajkun Miroslav Mišković, koji je pak u bliskim poslovnim odnosima s Ivicom Todorićem. Sva trojica tajkuna (Beko, Mišković i Todorić) su, pak, povezani sa pranjem novca sa tajnih računa kod Hypo Grupe. Drugim riječima, otkrivanje mreže povezane sa ciparskom operacijama kompanije Hemslade, ozbiljno ugrožava tranzicijsku tajkunsku hijerarhiju na Balkanu, ne samo u Srbiji, nego i Hrvatskoj, a i šire, jer naprosto otkriva shemu tokova novca kojeg su tajkuni i politička elita iznijeli iz balkanskih država u zadnjih tridesetak godina.
O Beohlerovoj shemi i sa njom povezanim podacima, imao sam priliku 14. srpnja ove godine govoriti i pred predstavnicima Europske komisije u Bruxellesu, gdje sam u desetominutnoj prezentaciji detaljno predstavio sve dokaze o ovim tranzicijskim tokovima novca na Balkanu i operacijama pranja novca, a na šesnaestoj stranici prezentacije Europskoj komisiji predstavio sam i Boehlerovu shemu u Slučaju Beko kao jedan od ključnih dokaza ovih financijskih operacija, u kojima je s Balkana nestalo najmanje 150 milijarda eura. Prema tim izračunima iz Hrvatske je izneseno najmanje 47,7 milijarda eura; iz Bosne i Hercegovine najmanje 5 milijarda eura; iz Crne Gore najmanje 1,7 milijarda eura; iz Srbije najmanje 55 milijarda eura; a iz Slovenije najmanje 57 milijarda američkih dolara.
Činjenica da su austrijski istražitelji u Aferi Hypo, Boehlerovom istragom Slučaja Beko otvorili tranzicijsku shemu povjereničke mreže koja je upravljala tranzicijskim financijskim tokovima, ugrozila je, zapravo, cjelokupni tranzicijski poredak moći na Balkanu. Ne toliko onaj politički, koji je ionako tek predstava za javnost, nego onaj stvarni poredak moći – ugrozila je tranzicijsku financijsko – tajkunsku oligarhiju na Balkanu, tranzicijske čuvare ratnog plijena teškog 150 milijarda eura, koji je danas raspoređen na tajkunska carstva tranzicijskih tajkuna u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ali i šire, pojedinih u Švicarskoj, Austriji, Bugarskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u. Zato je Beko postao nezgodan svjedok i slaba karika balkanskog lanca tajkunske moći. Otvaranje Slučaja Beko u Austriji, ili pak pred europskim institucijama, očito bi za balkansku tranzicijsku oligarhiju bilo dovoljno opasno da ugrozi njihove interese i poslovne operacije, odnosno današnju njihovu tranziciju u kojoj pokušavaju otvoreno preuzeti kontrolu nad financijskim tokovima i ekonomijama na Balkanu. Beko je opasan vjerojatno i zato što otvaranje njegovog slučaja, kojeg je Boehler započeo svojom istragom u Aferi Hypo, zapravo ugrožava završne operacije pranja novca opljačkanog u tranziciji i njegove legalizacije i ubacivanja u legalne financijske i poslovne tokove unutar Europske unije.
Svjedoci poput Borke Vučić, Zorana Đinđića, Vuka Obradovića, Vladana Batića, i nekih drugih već
su mrtvi. Pojedinci koji su radili na razotkrivanju ove najveće balkanske afere i tajne, poput Verice Barać, s kojom sam godinama radio, istraživao i surađivao upravo na ovoj priči, nisu više među živima, ostalo je još malo onih koji mogu razotkriti ovu prljavu tajnu balkanske tranzicije. Zato je Milan Beko opasan svjedok tih tranzicijskih procesa. Možda se netko uplašio da bi, pod pritiskom austrijske istrage, ili neke druge međunarodne istrage, Beko jednostavno odlučio progovoriti. Pa su ga odlučili ušutkati.
http://rs.seebiz.eu/beko-je-nezgodan-svjedok-tranzicijskih-tokova-novca-na-balkanu/ar-99320/
I Verica i ja, prvo svatko u svojim istraživanjima, a od 2008. godine i kao suradnici na istraživanju više korupcijskih afera, došli smo do potpuno identičnih saznanja o Bekovoj ulozi u balknskoj tranzicijskoj mreži ekonomske moći, odnosno do saznanja o Bekovoj poziciji u balkanskoj tranzicijskoj, ratnoprofiterskoj hijerarhiji financijske moći.
Kako smo zajedno istraživali zajedničke poslove hrvatskih i srpskih tajkuna i njihove financijske operacije, te Slučaj tzv. „ciparskog novca“, odnosno slučaj tajnih računa Miloševićevog režima na Cipru, kao i Slučaj Dinkić i neke druge povezane korupcijske slučajeve i afere, vrlo brzo nam je postalo jasno da su ljudi poput Miše Beka, ključne karike u lancu tranzicijskog poretka moći na ratnom i poslijeratnom Balkanu. Štoviše, Slučaj Beko je jedan od onih slučajeva koji može dovesti do urušavanja tog cjelokupnog poretka i razotkrivanja najrpljavijih tajni tranzicijskog Balkana.
U našim smo istraživanjima nesporno utvrdili kako je Milan Beko bio jedan od ključnih ljudi povjereničke mreže koja je nakon pada Miloševićevog režima nastavila kontrolirati tokove novca sa tajnih ciparskih računa, koji je preko Zagrebačke banke d.d. Zagreb i suvlasnički povezanih banaka, prije svega Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, Banque Franco Yugoslave u Parizu, LHB International Frankfurt, da bi na kraju novac bio prebačen na tajne račune kod Hypo Grupe. Sa tajnih računa kod Hypo Grupe povjerenici poput Beka raspolagali su novcem potpuno samostalno i odlučivali u koje operacije pranja novca će transferirati financijska sredstva kako bi ih ubacili u legalne financijske tokove, te na taj način „oprali“, odnosno legalizirali. Slijedeći „Bekov trag“, kako smo to Barać i ja znali komentirati, slijedili smo zapravo trag tranzicijskog novca i znali smo ako otkrijemo shemu iza Milana Beka, imamo pouzdanu shemu kako je funkcionirao taj tajni tranzicijski povjerenički sistem, kojem su pri vrhu hijerarhije bili tranzicijski tajkuni iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
U dešifriranju te tranzicijske šifre, posebno kada je u pitanju povjerenička mreža, u velikoj mjeri pomogla nam je dokumentacija i podaci koje nam je ustupila pokojna Borka Vučić, široj javnosti poznatija kao Miloševićeva bankarica. Borkini dokumenti samo su potvrdili naše sumnje oko Beka, a na temelju njenih spisa i dokumentacije bivšeg Đinđićevog potpredsjednika Vuka Obradovića, zatim izvještaja i dokumentacije Vladana Batića, te Aleksandra Lojpura, pokojna Verica Barać i ja nastavili smo istraživati tokove tzv. „ciparskog novca“. Ono što smo otkrili bilo je, zapravo, u tom trenutku zastrašujuće. Naime, tajna Afere „Ciparske pare“, jedna je od najprljavijih tajni tranzicijskog Balkana, i skriva zapravo šifru i dokaze o dogovorenom ratu koji je političkoj eliti poslužio kao kulisa za pljačku tešku oko 150 milijarda eura. Sav je novac izvlačen preko zajedničke mreže banaka registriranih u Srbiji, Hrvatskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Austriji, a koje su suvlasnički preko tajnih skrbničkih vlasničkih računa kontrolirali režimi u Beogradu i Zagrebu.
Slučaj Beko bio je ključ otkrivanja ove priče. I ne samo njegov, nego i s njim povezani slučajevi tranzicijskih tajkuna na Balkanu kao što su Miroslav Mišković, ili pak Ivica Todorić, Emil Tedeschi, Ante Vlahović i mnogi drugi. Naime, kao povjerenik, koristio se cjelokupnom financijskom mrežom koja je stajala na raspolaganju tranzicijskim tajkunima koji su, između ostalog, služili i kao vrh mreže za pranje tranzicijskog novca opljačkanog iz bivših jugoslavenskih država. Kada sam se u studenom 2013. godine u Klagenfurtu sastao sa Christianom Boehlerom, šefom CSI Hypo tima za istragu poslovanja Hypo Grupe, unutar same bankarske grupacije, Boehler mi je rekao:
„Znaš, prije nisam vjerovao u tvoju priču o pozadini Afere Hypo. Onda sam proveo istragu, istraživao na Balkanu, posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Nakon svega što danas znam i što sam otkrio, mogu ti reći da se bojim za svoj život. Ovo su jako opasne igre“.
Razgovarali smo upravo o Slučaju Dinkić i o pranju novca sa tajnih ciparskih operacija preko Hypo Grupe. U jednom trenutku Boehler je na svom tabletu otvorio dokument iz unutarnje istrage tokova novca preko tajnih računa i operacija u Hypo Grupi, i to dokument od 26.9.2013. godine, označen kao „istraživanje u tijeku“. Kada sam shvatio da će mi pokazati nešto povezano sa tokovima ciparskog novca preko Hypo Grupe, neprimjetno sam namjestio fotoaparat na mom mobitelu i u trenutku kada mi je Boehler otvorio predočio dokument na tabletu fotografirao sam otvoreni fajl, na što je Boehler reagirao:
„Molim te, nemoj fotografirati, ovo nije za objavu. Nikako nije za objavu!“.
Radilo se o dokumentu koji dokazuje kako se Milan Mišo Beko našao pod intenzivnom istragom CSI Hypo tima za istragu Afere Hypo, vezano uz tajne tokove novca preko više tvrtki i banaka. Točnije, dokument kojeg sam fotografirao s Boehlerovog tableta bila je strogo povjerljiva shema iz istrage CSI Hypo tima, vezano uz tokove novca sa ciparskih offshore računa, na tajne račune kod Hypo Grupe, da bi potom taj isti novac završavao u poslovnim operacijama tranzicijskih tajkuna u Srbiji, čime je zatvoren krug pranja novca u operacijama u kojima je ključnu ulogu igrao upravo Beko. Boehlerova shema iz istrage, zapravo, je bila dio mozaika koji je nedostajao pokojnoj Verici Barać i meni. Znali smo sve to, ali nismo imali takav dokument koji bi naša ostala saznanja i dokumente povezao sa povjereničkom shemom tranzicijskih povjerenika koji su bili dio tranzicijske financijske mreže, zaduženi za pranje novca opljačkanog u tranzicijskim balkanskim državama od 1990.-ih godina do danas.
Prema Boehlerovoj shemi, novac je sa tajnih računa koje je kontrolirao Beko preko Hemslade Trading offshore kompanije na Cipru, na koju su glasili tajni ciparski računi otvoreni kod Barclays Bank u Nikoziji i kod Cyprus Popular Bank na Cipru, prebacivan na tajne račune koje je kontrolirala offshore kompanija Oradea Holding. Sa Oradea Holdinga novac je prebacivan na tajne povjereničke račune koje su kontrolirali preko Hypo banke Beograd, da bi potom dio novca bio prebačen na tajne račune Oradea Holdinga kod Barclays Bank u Londonu, ten a mrežu drugih pravnih lica i njihove tajne račune, i to: Stadlux Investment, računi kod Barclays Bank u Londonu; Avatium, računi kod Barclays Bank London; Ardos Holding GmbH, računi kod Hypo banke Salzburg; te Sagitta Trade Limited i račune te kompanije otvorene kod UBS banke u Cirihu. Zanimljivo je da je središnja kompanija ovog kraka pranja novca kompanija Hemslade Trading, registrirana kao offshore kompanija na Cipru, a koju u biti u cijelosti kontrolira tajkun Miroslav Mišković, koji je pak u bliskim poslovnim odnosima s Ivicom Todorićem. Sva trojica tajkuna (Beko, Mišković i Todorić) su, pak, povezani sa pranjem novca sa tajnih računa kod Hypo Grupe. Drugim riječima, otkrivanje mreže povezane sa ciparskom operacijama kompanije Hemslade, ozbiljno ugrožava tranzicijsku tajkunsku hijerarhiju na Balkanu, ne samo u Srbiji, nego i Hrvatskoj, a i šire, jer naprosto otkriva shemu tokova novca kojeg su tajkuni i politička elita iznijeli iz balkanskih država u zadnjih tridesetak godina.
O Beohlerovoj shemi i sa njom povezanim podacima, imao sam priliku 14. srpnja ove godine govoriti i pred predstavnicima Europske komisije u Bruxellesu, gdje sam u desetominutnoj prezentaciji detaljno predstavio sve dokaze o ovim tranzicijskim tokovima novca na Balkanu i operacijama pranja novca, a na šesnaestoj stranici prezentacije Europskoj komisiji predstavio sam i Boehlerovu shemu u Slučaju Beko kao jedan od ključnih dokaza ovih financijskih operacija, u kojima je s Balkana nestalo najmanje 150 milijarda eura. Prema tim izračunima iz Hrvatske je izneseno najmanje 47,7 milijarda eura; iz Bosne i Hercegovine najmanje 5 milijarda eura; iz Crne Gore najmanje 1,7 milijarda eura; iz Srbije najmanje 55 milijarda eura; a iz Slovenije najmanje 57 milijarda američkih dolara.
Činjenica da su austrijski istražitelji u Aferi Hypo, Boehlerovom istragom Slučaja Beko otvorili tranzicijsku shemu povjereničke mreže koja je upravljala tranzicijskim financijskim tokovima, ugrozila je, zapravo, cjelokupni tranzicijski poredak moći na Balkanu. Ne toliko onaj politički, koji je ionako tek predstava za javnost, nego onaj stvarni poredak moći – ugrozila je tranzicijsku financijsko – tajkunsku oligarhiju na Balkanu, tranzicijske čuvare ratnog plijena teškog 150 milijarda eura, koji je danas raspoređen na tajkunska carstva tranzicijskih tajkuna u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ali i šire, pojedinih u Švicarskoj, Austriji, Bugarskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u. Zato je Beko postao nezgodan svjedok i slaba karika balkanskog lanca tajkunske moći. Otvaranje Slučaja Beko u Austriji, ili pak pred europskim institucijama, očito bi za balkansku tranzicijsku oligarhiju bilo dovoljno opasno da ugrozi njihove interese i poslovne operacije, odnosno današnju njihovu tranziciju u kojoj pokušavaju otvoreno preuzeti kontrolu nad financijskim tokovima i ekonomijama na Balkanu. Beko je opasan vjerojatno i zato što otvaranje njegovog slučaja, kojeg je Boehler započeo svojom istragom u Aferi Hypo, zapravo ugrožava završne operacije pranja novca opljačkanog u tranziciji i njegove legalizacije i ubacivanja u legalne financijske i poslovne tokove unutar Europske unije.
su mrtvi. Pojedinci koji su radili na razotkrivanju ove najveće balkanske afere i tajne, poput Verice Barać, s kojom sam godinama radio, istraživao i surađivao upravo na ovoj priči, nisu više među živima, ostalo je još malo onih koji mogu razotkriti ovu prljavu tajnu balkanske tranzicije. Zato je Milan Beko opasan svjedok tih tranzicijskih procesa. Možda se netko uplašio da bi, pod pritiskom austrijske istrage, ili neke druge međunarodne istrage, Beko jednostavno odlučio progovoriti. Pa su ga odlučili ušutkati.
http://rs.seebiz.eu/beko-je-nezgodan-svjedok-tranzicijskih-tokova-novca-na-balkanu/ar-99320/
Нема коментара:
Постави коментар