четвртак, 21. април 2016.

Sva obećanja su lažna

U redu, izbori su jedan od univerzalnih postulata demokratije. I rizik zamerke da je pleonazam što je to u prvoj rečenici otklanjam ovako: zato je donekle razumljivo što je tzv. demokratska i proevropska opozicija kojoj je vlast "otela programe" pristala na, po svemu - izlišne izbore. A nije ih kolektivno bojkotovala. Kao što će to, po propozitivnomihajlovićevskim predviđanjima učiniti najmanje 30 odsto biračkog tela. Apstinenti! I to ne oni "predpolitički". Dakle, baš onaj "rezervoar" njihovih potencijalno najdragocenijih, ali dosad retko osvojivih glasača.
                       
Iz istog razloga razumljivo je i što ta, pa i sve "druge opozicije" prelaze preko važnog pitanja što ga neko postavi - da li uživamo punu demokratiju ako je izborni pobednik unapred poznat kao u autoritarnim režimima.
Fenomen poznatog, predvidljivog i čak ubedljivog pobednika, međutim, postavlja i važna pitanja kojih nema među dosad otvorenim. A najvažnije - uz sve viđene zamerke - pokazuje odsustvo smisla za realnost i, posledično, kako su u predizborju, zapravo sva obećanja - lažna.
Što se viđenog pobednika tiče, to je evidentno, on i kad je izabran – učestalost primera u samo četiri godine to pokazuje – i vlada manipulacijom obećanjima i odgađanjem njihovog ostvarivanja uvek za neko novo vreme.
Ali, ovi drugi čije je programe navodno isplagirao! Oni ne govore biračima, napose, apstinentima koje su morali da osvoje šta će raditi da dobiju većinu koja omogućava vladanje, s kim će među sebe samima sarađivati. I hoće li ako treba, i u čemu, sarađivati recimo i sa desnicom i vadajućima?
Kad je četkar-metlar Šećerovski svojevremeno "parirao Miloševiću" i pričao da će biti predsednik, to je bilo smešno. Kad Pajtić i oni iz susedne kolone pričaju da će vratiti penzije to je manje tužno, nego što je - nerealno.
Nismo od njih čuli poziv biračima koga da podrže, ako ne podrže njih; da li bi i kako radili - zajedno. Kad se već unapred nisu dogovorili o kolonama, zašto se ne setiše, recimo, onog musketarskog - svi za jednog.
Za ove izbore je kasno, ali za neke sledeće ostaju pitanja: zašto nisu imali poseban program za osvajanje neglasajućih, pa i neodlučnih pristalica, da li su, ako se već zna da se apstinencija povećava u nedostatku novih lica, mogli da zajednički dođu do nekog novog?( Malo je jedan Pavićević, a sam će se brže i "potrošiti") A da same sebe "nezamenjive" delegiraju u "savet staraca" koji ispod nekog vigvama delegira svoje iskustvo uspeha i grešaka. Ili da dođu do čitave liste novih, pa makar ih birali konkursom. Kao što se u pobedničke ekipe mladih matematičara izaberu najbolji među mnogim dobrima. I mnogi se dobri ne ljute što su odabrani najbolji.
Ali takvi dobri retko ulaze u stranke, delom i zato što vide ono što liideri ne vide: da su bolji od njih.
Možda je sve ovo posledica saveta marketinških stručnjaka i notornim gubitnicima da nastupaju pobednički i optimistički. Ali ima tu nijansa, to ne znači da se optimistički šire nerealne nade, nego da se ima nade i u najtežim procenama opcija. Recimo: nisu oni na LJubinom grobu rekli vrhovnom štabu - idite vi i ne brinite, mi ćemo pobediti Nemce i oterati ih nazad do Beograda. Nego, dok čujete i naš poslednji pucanj – računajte na nas kao da smo svi živi. Ili, iz iste epohe: nije profesor – tvrdi se, deda ex-premijera Cvetkovića, rekao – pucajte, ja ću preživeti i i dalje biti profesor (sa solidnom platom, tada su bili bolje plaćeni). Nego je rekao – pucajte, ja i sad držim čas.

http://www.danas.rs/danasrs/politika/sva_obecanja_su_lazna.56.html?news_id=319371

Нема коментара: