уторак, 22. март 2016.

Stiglo je još jedno proleće, a ja još živim u Srbiji

Pokvario mi se auto. Majstor je rekao da popravka košta nešto malo preko sto evra. To je značilo da ću nedelju dana biti bez auta, jer je tačno toliko bilo do sledeće plate. Nisam imao od koga da pozajmim lovu. Čak su me dva prijatelja samo nekoliko dana pre kvara auta pitala da im pozajmim neku siću - koju naravno nisam imao. Nije bilo druge nego da se tih nedelju dana vozim gradskim prevozom ili idem peške.
Ušao sam u prepunu dvadesetšesticu. Napolju je lilo kao iz kabla. Krenuo sam u bolnicu da posetim rođaku. Lica putnika su bila u skladu sa sivim nebom. Klinci su kuckali SMS na telefonima sa naprsnutim displejevima, čovek sa slušnim aparatom je čitao žutu štampu, deda u iscepanom kaputu i čarapama različitih boja je zavirivao preko ramena onom što je čitao novine, baba sa selotejpom na naočarima je vrebala prazno mesto, a žena kod srednjih vrata je nekom na telefonu uporno objašnjavala "kako to nije u njenoj nadležnosti".
Da sam slušao muziku, sigurno je ne bih čuo, ali mi je neko u gužvi zakačio kabl od slušalica, tako da sam čekao sledeću stanicu da se gužva malo raščisti i da vratim kabl u plejer. Kada sam to uradio, ispostavilo se da je na toj stanici ušao mali Rom "na čije rame proleće sleće". Džaba što mi je Erik Sati bio pojačan do daske, toliko sedrao da ništa drugo sem "Đurđevdana" nisam čuo. Konačno je Satijev klavir ispunio moje uši kada sam izašao iz busa i sporim korakom se uputio ka bolnici.
U jednoj ulici ispod bolnice, na oronuloj zgradi je bio ispisan ogroman grafit "Proleće je a ja živim u Srbiji". Legendarni grafit kog klinci svako malo prepisuju gde stignu. Da živimo u normalnoj zemlji, možda bi tvorac tog grafita mogao da ga patentira i da od svakog sledećeg prepisivanja dobije neku kintu. Ali da živimo u normalnoj zemlji, sasvim sigurno ne bi bilo potrebe za takvim grafitom.
Ne znam kako miriše smrt, ali verujem da ima veze sa mirisom koji me je zapahnuo kada sam ušao u bolnicu. U vazduhu se osećala neka čudna mešavina znoja, lekova i krvi. Čekaonica u prizemlju je bila puna ljudi. Kako prođe neki doktor, oko njega se sjati dvoje-troje pacijenata, a kad ih vidi, on ubrza korak i kaže im "Ne sad". Oni se smoreni vraćaju u svoje stolice u čekaonici. Podsetili su me na sebe kada kao klinac izvisim u lina parku za mesto na onim autićima. Samo što će njima neko možda umreti zbog toga.
Na spratu na kome se nalazila moja rođaka bilo je dvadesetak pacijenata. Za njih su bile zadužene 2, i slovima dve, medicinske sestre. U praksi, to znači da svakom pacijentu mogu da posvete taman onoliko vremena koliko i holivudska glumica pismima obožavalaca. Prioriteti su im pacijenti koji ih dozivaju i jauču, a svaki put kada sam bio u poseti, čuo sam nekoliko takvih.
Uprkos svemu, moja rođaka je bila dobro raspoložena. Više puta mi je ponovila kako je srećna što smo našli vezu i konačno je smestili u bolnicu. Kada joj je pozlilo nekoliko nedelja pre toga, pošto ima više od 60 godina, hitna pomoć nije htela da dođe po nju. Morao sam lično da je dovezem na pregled kod lekara u 2:15 ujutru. Tada su konstatovali da joj je stanje alarmantno i pitali me što nismo zvali hitnu pomoć. Kada sam ispričao šta se desilo, lekar je samo odmahnuo glavom i prevrnuo očima. Rekao je da bi morala da se operiše, ali da trenutno nema mesta u bolnici i da probamo prekosutra ujutru. Sutradan sam potegao vezu i već popodne je bila u bolničkom krevetu.
Kad smo kod bolničkog kreveta, nije zgoreg pomenuti da sam jednom prisustvovao presvlačenju posteljine na krevetu pored moje rođake. To znači da sam video dušek. Stvarno nisam gadljiv po prirodi, ali fleke i boje koje su se nalazile na tom dušeku, prevazilaze granice najstrašnijih horor filmova. I što je najluđe od svega, sestra je skinula staru posteljinu i samo stavila čistu preko tog toksičnog i tečnog dušeka. Samo 15 minuta kasnije, na njemu je ležao nov pacijent.
Tog kišnog dana sam došao da izvedem rođaku iz bolnice. Isključio sam muziku i krenuo da se bavim "srpskim poslom". Prvo sam medicinskim sestrama odneo kafu, i velike čokolade, a doktoru koji je operisao u koverti novac i flašu viskija. Istina, nisam morao – ali ona će dolaziti u tu bolnicu na kontrole i hemoterapiju, pa nije baš zgodno rizikovati da joj umesto koktela lekova, u telo ubrizgaju koktel Step sokova. A pre nego što smo častili medicinsko osoblje, morali smo dobro da se raspitamo šta se kome i koliko daje. Ispostavilo se da je tom doktoru najbolje pokloniti pečenje, ali kako je te nedelje imao tri teške operacije, izgleda da više nema mesta u zamrzivaču, pa su nam savetovali "bolje pare i viski".
Moja rođaka je bila srećna što izlazi iz bolnice. Pozvali smo taksi i pare koje sam namenio za koncert Trikija, završile su u džepu taksiste. Upali smo u saobraćajni špic i taksi je mileo. Rođaka je pričala telefonom, a ja sam se borio sa svojim mislima i retardiranim radio programom. Taksista je slušao onu radio stanicu na kojoj novi singl Rijane najavljuju "a sada muzika", tako da nije mnogo trebalo da mi to govno ode u fejd. Razmišljao sam o susretu sa prijateljem prošlog leta.
On živi u Nemačkoj. Živi kako bi svi normalni ljudi trebalo da žive – old school srednja klasa. Nije klasičan gastabajter. To znači da mu volan automobila nema onu platnenu presvlaku, da ne ide na mesta gde se skupljaju "naši" koji igraju uz Pinkove zvezde. Za njegove roditelje važi ista priča. Kulturni, normalni ljudi koji pošteno žive od svog rada. U Nemačkoj su oko dvadeset godina, i iako imaju srpsko državljanstvo, sasvim su se asimilovali u njihovo društvo. Tog leta, ispričao mi je njihovu bolničku avanturu.
Njegovom šezdesetogodišnjem ocu je jedno veče bilo loše, osećao je bol u grudima. Nekako je zaspao, a kada se probudio sledećeg dana, već mu je bilo bolje. Ipak, rešio je da ode kod lekara. Doktor ga je pregledao, uzeo krv na analizu i rekao da je sve u redu. Čim se čovek vratio kući, zazvonio je telefon. Sa druge strane je bio doktor. Prvo ga je pitao da li sedi ili stoji, a onda ga je zamolio da sedne.
Posramljenim glasom je rekao da je pogrešio i da su analize pokazale da je imao blaži oblik infarkta. Obavestio ga je da je upravo poslao kola hitne pomoći po njega. On mu je rekao da za tim nema potrebe, da može sam, da se oseća dobro, ali lekar nije hteo ni da čuje. Posle deset minuta je došla hitna pomoć, čovek je lagano ušetao i do bolnice ćaskao sa vozačem o rezultatima poslednjeg kola Bundeslige.
Pošto je proveo dva dana u bolnici na ispitivanjima i analizama, ugradili su mu stent. Posle toga su mu prepisali dve nedelje banjskog lečenja. Podrazumeva se da sve to pokriva zdravstveno osiguranje. Drug mi je pokazao fotografije banje u kojoj je bio smešten njegov ćale i mogu vam reći da Klinika Švarcvald deluje kao skromno mesto. Tamo je imao bazen, bicikl, salu za vežbanje, biblioteku i kompjuter stalno prikačen na internet. Posle banje je još dva puta išao na kontrolu i oba puta mu se onaj lekar izvinjavao što nije odmah ustanovio da je imao infarkt, nego ga je pustio kući.
Iz razmišljanja me je preneo taksista kada je rekao da smo stigli i da je račun 1,200 dinara. Dao sam mu dve hiljade. Kada mi je vratio kusur, video sam samo novčanice 50 i 100 dinara. Nisam hteo da brojim, već sam pogledom skenirao svežanj, samo tražeći onu od 500. Ali nije je bilo. Onda sam počeo da brojim i ispostavilo se da u ruci imam dve novčanice po 100 i dve po 50 dinara. Fali 500. Kada sam rekao taksisti, on se iznenadio i uzeo da izbroji. Video je da fali, rekavši: "Nemoguće bre, dao sam ti tačno". Opet je izbrojao i nevoljno na gomilu dodao novčanicu od 500. Iz njegovog pogleda je bilo jasno da je ubeđen da sam negde smuvao novčanicu od 500 dinara i da sam ga nasamario. Izašao sam besan i pomogao rođaki da se popne na treći sprat jer lift nije radio.
Nisam hteo da se guram u busu, pa sam krenuo peške kući. Razmišljao sam o mojoj rođaci, o njenoj bolnici, o mom prijatelju, njegovom ćaletu i Klinici Švarcvald. Te tmurne misli su išle savršeno uz kišni dan i tužne melodije Erika Satija koje su bile u mojim ušima.
Porediti Srbiju i Nemačku u bilo čemu je potpuna glupost. To je kao da poredite EKV i sve ove njihove tezgaroške tribjut bendove, odnosno kao hladnu koka-kolu i mlaki BB sirup koji se devedesetih reklamirao u "humorističkoj" seriji Borisa Bizetića. Jedino što ove dve zemlje imaju zajedničko je da su obe učestvovale u Drugom svetskom ratu. I tu sve sličnosti prestaju. Dokaz za to su i navedeni bolnički primeri. Kada čujete tako nešto, kako onda čovek ovde da se ne oseća kao bantu crnac iz neke afričke vukojebine, uz sve dužno poštovanje prema afričkim plemenima?
Nesreća je kada čovek bilo gde na svetu mora u bolnicu, a kamoli u Srbiji. Ovde je to iskustvo mešavina traume i tragedije. Nizak standard, korumpirani političari, govnjivi dušeci, mito, korupcija i raznorazne nepravde, nigde toliko ne bole nego kada nam je neko drag u srpskoj bolnici. Tu najbolje vidiš koliko si nemoćan, koliko se ni za šta ne pitaš i koliko oporavak pacijenta zavisi od jačine veze koja ga je smestila u bolnicu. Ako nemaš vezu, bolje počni da tražiš popa.
Nisu lekari krivi što uzimaju mito. Sticajem okolnosti, znam da hirurg koji je operisao moju rođaku ima zvaničnu platu 900 evra. Takođe znam da devojka koja u jednoj kompaniji radi kao PR i koja u word dokumentu ne ume da podesi auto-correct pa svako slovo "i" u sred rečenice piše "I", dok šalje stupidne copy-paste PR tekstove (pleonazam?) , ima u evro istu platu kao onaj hirurg.
Dakle, čovek koji otvara i zatvara ljudske glave i stomake, od čijeg poteza bukvalno zavise životi, ima istu platu kao ona koja po Instragramu kači šta je juče ručala u Zapletu ili Franšu. To nam samo govori koliko je ceo sistem truo iznutra. Mislim, i to nam govori, pored milion drugih svakodnevnih stvari. To će se promeniti tek ako sistem počne da se menja iz korena. A kada će se to desiti? Evo, sa'će izbori, samo što nisu.
Nesreća je kada čovek bilo gde na svetu mora u bolnicu, a kamoli u Srbiji. Ovde je to iskustvo mešavina traume i tragedije.

Sve je toliko trulo da ljudi sa pravom ovde više nikome ništa ne veruju. Ne bi me čudilo da su onog taksistu namerno zeznuli za pare nekoliko puta i da on sada misli da sam i ja takav. Ovo je zemlja pokvarenih liftova, naprslih displeja na mobilnim telefonima, zemlja u kojoj ljudi nose čarape različitih boja jer nemaju iste, zemlja u kojoj penzioneri lepe selotejpom naočare, gde kradu praznu kantu za smeće koju ostaviš pored kontejnera dok skokneš do trafike, zemlja u kojoj tinejdžeri na društvenim mrežama raspravljaju da li je bolji ajfon ili samsung dok im roditelji grcaju u dugovima, a "ne sad" lekari odmahuju glavom i prevrću očima. I kako vreme ide, sve mi je teže da poverujem da će se nešto tu ikada promeniti. Naprotiv.
Kao svakog prvog prolećnog dana, i danas sam slušao Erika Satija. Njegova muzika me je i podsetila na ovu priču od pre par meseci. Setio sam se i onog grafita na oronuloj zgradi blizu bolnice. Razmišljam da li je smoreniji taj zid, grafit na njemu, ili ja. A danas posebno ne bih trebalo da budem smoren, jer je počelo moje omiljeno godišnje doba. Ali šta je, tu je.
Stvarno je počelo još jedno proleće, a ja stvarno i dalje živim u Srbiji. U stvari, "živim". 

http://www.vice.com/rs/read/stiglo-je-jos-jedno-prolece-a-ja-jos-uvek-zivim-u-srbiji

Нема коментара: